Liturgijsko ruho ima svoju simboličku vrijednost, a boja te odjeće najčešće je u odnosu na te vrijednosti, iako treba odmah istaknuti da ova simbolika ne zauzima mjesto prvotnog značenja. Posebno danas, nakon Koncila, Crkva snažno naglašava potrebu da se otkloni ono što može imati samo ulogu dekorativnosti, a da se u svemu tome otkrije ili bar pokuša naći snaga simbola. To isto vrijedi i za boje koje u raznim nijansama variraju na svećeničkom ruhu za vrijeme liturgijskih, osobito euharistijskih slavlja.

Valja ipak priznati da u kršćansku liturgiju boje kao simboli ulaze poprilično sa zakašnjenjem. Zato liturgičari s pravom uočavaju drugotnost boje u liturgiji, baš kao i kod odjeće. U prvim kršćanskim stoljećima vjernici još ne razlikuju liturgijske boje kao propis. Na starim mozaicima i freskama umjetnici su dosta slobodno liturgijskom ruhu pridavali boje, pa se tako ponekad ističu žućkasti tonovi, kojih danas nema u uporabi, a vidljivi su npr. u milanskoj bazilici sv. Viktora iz 5. stoljeća, ili gotovo istovremeno grimizna boja na mozaicima u Raveni, pa i u našem Poreču.

Obično se misli da je u kršćanskoj liturgiji bijela boja imala prevladavajuće mjesto, jer je u mediteranskom svijetu ova pobuđivala osjećaj slavlja i svetkovine. Od toga do simboličkog značenja bijele boje bio je kratak put, što se osobito očitovalo u krsnoj liturgiji, gdje se ističe napuštanje grijeha i prihvaćanje čiste odjeće nevinosti. Tu bjelina nesumnjivo privlači svojom simbolikom. No, bar prvih sedam-osam stoljeća boja odjeće u liturgiji ne igra naročitu ulogu, pa se susreće velika raznolikost, čak i šarolikost, u pristupu boji liturgijske odjeće. Više se naglašava dragocjenost, pa i skupocjenost ruha, posebice na Istoku, vjerojatno i pod utjecajem carskog dvora. U karolinško doba na Zapadu vlada različitost i bogatstvo boja, pa se na misnicama tog razdoblja mogu naći mnoge boje, od zlatne, modre, smeđe, grimizne, do onih više uobičajenih, kao što su bijela, crna i zelena. U kasnijem srednjem vijeku, posebno za pape Inocenta III. (13. st.), u latinskoj liturgiji susrećemo pet boja, a to su one koje su uglavnom očuvane do danas: bijela, crvena, zelena, ljubičasta, crna i ružičasta. Dragocjenost građe crkvenog ruha bila je odlučujuća, pa se zato dopuštala zamjena svih boja (osim ljubičaste) ruhom zlatne ili zlataste boje.

Naglašeni pravni pristup posljednjih stoljeća u rimskoj liturgiji doveo je do kruto formuliranih propisa kada se koja boja smije i treba rabiti u liturgijskoj godini. Rubricistički stav više je naglašavao propise, negoli značenje i simboliku boja u liturgiji. Na Drugom vatikanskom saboru očuvana je dotadašnja praksa, osim u primjeni crne boje, koja je i dalje ostala moguća za pokojničkih slavlja, uz preporuku da se zamijeni ljubičastom bojom, koja naglašava kršćansku nadu i pred otajstvom smrti.

Današnji liturgijski propisi u rimskoj liturgiji predviđaju, dakle, crvenu, zelenu, bijelu i ljubičastu boju, s time da crna nije isključena, a dopušta se iznimno i uporaba ružičaste boje. Crvena se boja uzima na Cvjetnicu, Veliki petak, Duhove i na slavlja apostola i mučenika. U svijest priziva oganj Duha Svetoga, koji daje snagu vjernosti do prolijevanja krvi. Što se pak tiče zelene boje, ona izražava redovitost, trajni hod koji u sebi njeguje nadu, pa se rabi u nedjelje i svagdane "kroz godinu". Ljubičasta je boja karakteristična u razdoblju intenzivnije priprave, kao što su vrijeme došašća i korizme, ali i u liturgiji pokojnih. Ta boja nastoji izraziti trpljenje i naglašenu nadu. A bijela boja predviđena je za ostale blagdane i spomendane svetaca ne-mučenika kroz cijelu godinu.

U svemu tome, kada govorimo o liturgijskim bojama, važno je istaknuti prenošenje poruke, pa ako jedna boja ne naglašava dovoljno određeno raspoloženje i značenje, na intervent biskupskih konferencije mjesnih crkvi, uz dozvolu Svete Stolice, smiju se izvršiti promjene koje predviđaju odstupanje od toga, kao što je npr. poznato da na Dalekom istoku bijela boja izražava žalost, a ne slavlje radosti. U svemu tome važna je poruka koja se prenosi euharistijskim slavljem, te ono mora biti i obilježeno prikladnim raspoloženjem, kao što je svečanost, solidarnost, sućut, nada, obraćenje, odricanje… Inače liturgijske boje mogu postati obični izraz folklorizma, čak i prigoda za isticanjem ispraznih osjećaja taštine, što dakako nema nikakve veze s ispravnim shvaćanjem i doživljavanjem liturgije.