Televizija Z1, u ciklusu "Zagreb na filmu", na godišnjicu Titove smrti prikazala je dokumentarni film Lordana Zafranovića o posljednjem ispraćaju Titova lijesa u Zagrebu 1980. Nakon filma upriličen je kontakt-razgovor s gledateljima i s dva gosta u studiju: magistrom Nebojšom Blanušom, profesorom socijalne psihologije na fakultetu Političkih znanosti i dr. Milanom Kangrgom, profesorom etike i filozofije.

Zafranovićev dokumentarni film, tipičan za ona vremena, totalitarni je panegirik diktatoru, s osnovnom porukom da su Tita uvijek svi obožavali i zauvijek će ga obožavati.

Zafranović je umontirao arhivske snimke Titovih obilazaka (susreta s masama za života) u prizore pogrebne povorke s njegovim lijesom i s okupljenim mnoštvom na Glavnom kolodvoru u Zagrebu 1980. Ritmička izmjena tih dvaju vrsta prizora osnovni je scenaristički postupak.

Okupljeni Zagrepčani čekaju plavi vlak s Titovim lijesom, vlak stiže, pogrebna povorka rodbine i funkcionara prati lijes i izlaže ga ispred zgrade Kolodvora, potom se drži podugačka i frazirajuća nadgrobna govorancija, koju Zafranović nažalost daje u cijelosti, potom vlak odlazi. I to je sve. Određenim ritmom u scene pred Kolodvorom umetnute su mnogobrojne scene iz Titova života.

Uz nježne simfonijske zvuke umetnuti su arhivski snimci Tita u maršalskoj uniformi, kako jaše na konju, puši cigaru. Gledamo mnogobrojne aplauze delegata na kongresima Titu. Najčešći su, pak, prizori: Tito i djeca koja mu daruju cvijeće i "razdragane mase" što mu klikću ispod zastava koje se vijore. Tito se rukuje s mnogobrojnim najvišim funkcionarima, ali su brižno izostavljeni svi koji su s vremenom pali u nemilost. Tito mlad i mršav, Tito star i debeo, u uniformi ili u civilu, uvijek mu salutiraju, aplaudiraju i obasipaju ga cvijećem. Čitav život posut cvijećem i aplauzima. Vozi se uz bombastičnu pratnju kroz grad, snimke iz silno različitih vremena tokom više desetljeća sugeriraju vječnost činjenice obožavanja od mnoštva. Puste ulice na dan pogreba sugeriraju mrtvilo koje je na svijetu nastupilo u trenutku Titove smrti.

U mnoštvu okupljenom pred Kolodvorom, kamera isključivo traži one koji zaista tuguju, rijetke pojedince i ridikule, što nije lako, premda ima tu više tisuća ljudi. Pred kamerom građani moraju davati izjave, neki su zaista tužni, drugi moduliraju glas da to tako izgleda. Govore obične patetične fraze. Uz potresnu glazbu kreće svečana procesija najviših funkcionara CK i države. Odabrani su pušteni do mrtvačkog kovčega da ga poljube.

Film se najvećim dijelom sastoji od frazirajućeg predugačkog političkog govora i arhivskih snimaka razdraganih masa koje klikću živom Titu.

Ovaj vrhunac kiča na filmu snimio je redatelj koji nije toliko loš. Dok, na primjer, KGB (književnik Goran Babić) i nije imao drugoga umjetničkog talenta osim da služi kao udbaški denuncijant, to se ne može reći za Zafranovića. Zafranović je imao talenta, samo ga je često upropaštavao.

Nakon što sam odgledao film, očekivao sam, razumljivo, kritičku reakciju gledatelja i gostiju u studiju na Zafranovićevu kičastu laž. Umjesto toga - suprotno. Kangrga je zadovoljno kliknuo što je film pokazao istinu koliko je Tito bio obljubljen! Tobože, ljudi su danas zaboravili koliko su ga nekada voljeli. Trebalo bi ih podsjetiti! Film pruža krunski dokaz da Titov režim nije bio loš, čim je Tito bio toliko omiljen!

Moje dugogodišnje i obilno osobno iskustvo govori suprotno. Kretao sam se u mnogim krugovima i klapama, mladim i starim, intelektualnim i običnim šljakerima. Gotovo reprezentativan uzorak. Svima su vlast, Tito i Partija, bili daleki i tuđi. U gimnaziji i na faksu čak i oni mladi koji su bili u Partiji, ili čiji su očevi bili partijci i funkcionari, čuvali su se pred nama ostalima pozitivno govoriti o Partiji i Titu. To bi se tumačilo kao smiješno ideologiziranje, kao uvreda dobru ukusu. Svima je bilo prozirno, osobito običnim šljakerima, koliko je totalitarna medijska javnost lažna.

No, ako današnji mediji, uz pomoć arhivskog "svjedočenja" ondašnjih, i dalje nastave dokazivati Titovu sveopću obljubljenost, lako je moguća da će današnje nove generacije zaista povjerovati u to.