| VERITAS - br. 6/2005 |
>[SADRŽAJ]< |
|
VJEČNO OBOŽAVAN OD SVIH Zagreb živi s Titom Hrvatski dokumentarni film "Zagreb živi s Titom" (28 min.); scenarist i redatelj: Lordan Zafranović; proizvodnja: 1980. JOSIP SANKO RABAR
Zafranovićev dokumentarni film, tipičan za ona vremena, totalitarni je panegirik diktatoru, s osnovnom porukom da su Tita uvijek svi obožavali i zauvijek će ga obožavati. Zafranović je umontirao arhivske snimke Titovih obilazaka (susreta s masama za života) u prizore pogrebne povorke s njegovim lijesom i s okupljenim mnoštvom na Glavnom kolodvoru u Zagrebu 1980. Ritmička izmjena tih dvaju vrsta prizora osnovni je scenaristički postupak. Okupljeni Zagrepčani čekaju plavi vlak s Titovim lijesom, vlak stiže, pogrebna povorka rodbine i funkcionara prati lijes i izlaže ga ispred zgrade Kolodvora, potom se drži podugačka i frazirajuća nadgrobna govorancija, koju Zafranović nažalost daje u cijelosti, potom vlak odlazi. I to je sve. Određenim ritmom u scene pred Kolodvorom umetnute su mnogobrojne scene iz Titova života.
U mnoštvu okupljenom pred Kolodvorom, kamera isključivo traži one koji zaista tuguju, rijetke pojedince i ridikule, što nije lako, premda ima tu više tisuća ljudi. Pred kamerom građani moraju davati izjave, neki su zaista tužni, drugi moduliraju glas da to tako izgleda. Govore obične patetične fraze. Uz potresnu glazbu kreće svečana procesija najviših funkcionara CK i države. Odabrani su pušteni do mrtvačkog kovčega da ga poljube. Film se najvećim dijelom sastoji od frazirajućeg predugačkog političkog govora i arhivskih snimaka razdraganih masa koje klikću živom Titu. Ovaj vrhunac kiča na filmu snimio je redatelj koji nije toliko loš. Dok, na primjer, KGB (književnik Goran Babić) i nije imao drugoga umjetničkog talenta osim da služi kao udbaški denuncijant, to se ne može reći za Zafranovića. Zafranović je imao talenta, samo ga je često upropaštavao.
Moje dugogodišnje i obilno osobno iskustvo govori suprotno. Kretao sam se u mnogim krugovima i klapama, mladim i starim, intelektualnim i običnim šljakerima. Gotovo reprezentativan uzorak. Svima su vlast, Tito i Partija, bili daleki i tuđi. U gimnaziji i na faksu čak i oni mladi koji su bili u Partiji, ili čiji su očevi bili partijci i funkcionari, čuvali su se pred nama ostalima pozitivno govoriti o Partiji i Titu. To bi se tumačilo kao smiješno ideologiziranje, kao uvreda dobru ukusu. Svima je bilo prozirno, osobito običnim šljakerima, koliko je totalitarna medijska javnost lažna. No, ako današnji mediji, uz pomoć arhivskog "svjedočenja" ondašnjih, i dalje nastave dokazivati Titovu sveopću obljubljenost, lako je moguća da će današnje nove generacije zaista povjerovati u to. |
||
>[SADRŽAJ]<