U grčkom jeziku soma-tijelo, što imamo i u hrvatskom tekstu, označava ono što je uistinu ljudsko, čovječje - i razlikuje se od Boga. Ukazuje na ljudsko biće, povezano sa stvorenjem i usmjereno na Boga. Dok sarks-put označava ljudsko biće ukoliko je povezano sa stvaranjem, a udaljeno je od Boga.

Ali da tijelo-soma dođe u odnos s Bogom mora se preobraziti, osloboditi se od onoga što se naziva sarks-put. Da bi postalo "tijelo za Gospodina" (1 Kor 6, 13), mora nadvladati sile koje ga drže u ropstvo grijeha, sotone i smrti. Krist svojom smrću i uskrsnućem izvojevao je tu pobjedu: porazio smrt, grijeh i sotonu.

Stoga "tijelo" ne promatramo pod vidom "puti", već pod vidom Duha-Pneuma. Duh je počelo kojim se osoba otvara Bogu te može prenositi božanski život (Rim 8, 8-9). Uskrsnulo tijelo bit će duhovno, ili bolje rečeno, duhovsko, koje je povezano s Gospodinom.

"Duhovsko tijelo" teško je izreći u našim kategorijama. Možda bismo ga mogli izraziti riječju "osoba", ukoliko to shvatimo kao stvarnost bića, otvorenog onome što je vlastito svim osobama. Tako shvaćamo osobu u njezinoj najopćenitijoj značajki, tj. što osobu iznad pojedinačnih razlika sjedinjuje s drugima u jedinstvenu zbilju. Isusovo uskrsno tijelo moramo shvatiti kao otvoreno svim stvorenjima.

Stoga Pavao bez teškoća prelazi s Kristova tijela na Crkvu. Ne smije se govoriti o Crkvi "kao" da je Kristovo Tijelo. Ona jest Kristovo Tijelo oslobođeno puti, i dosljedno svega onoga što ju je dijelilo od Boga i čovječanstva i postaje sveopće Tijelo. "Vi ste Tijelo Kristovo, a pojedini - udovi Tijela" (1 Kor 12, 27).

U Euharistiji nam se daje duhovno Kristovo Tijelo i istovremeno ga Isus očituje dok gradi kršćansku zajednicu-Crkvu. Imamo dvije činjenice: dar tijela proslavljenog i njegov plod koji stvara Tijelo-Crkvu.

Oci su govorili: Euharistija čini Crkvu, a Crkva euharistiju. To i danas Crkva ponavlja, a izrekla je to i na Drugom vatikanskom saboru. To su dva vida jednoga te istog otajstva. Stoga je za crkvene oce Crkva pravo Tijelo. Posljednji učinak Euharistije je kršćanska zajednica koja se izgrađuje - Crkva Kristova, Tijelo Kristovo.

Pavao to jasno kaže: "Kruh koji jedemo, nije li zajedništvo Tijela Kristova. Budući da je jedan kruh, jedno smo tijelo mi mnogi: a svi smo dionici jednoga kruha." (1 Kr 10, 16-17)

Tako lučimo dva "Tijela", koja se ne mogu niti odvojiti niti poistovjetiti. Euharistija čini Crkvu, jer jedinstvo udova Tijela povezuje Krist-Glava. No istovremeno, Crkva koja se gradi uprisutnjuje Kristovo žrtvovano Tijelo.

Ne smijemo govoriti odvojeno o fizičkom Kristovom tijelu, a zatim o mističnom. Za Pavla postoji samo jedno Kristovo tijelo - uskrslo čovještvo, i čovječanstvo ukoliko ima udjela u Kristovu preobraženom Tijelu.

Euharistija je dar i obveza. Kristovim proslavljenim tijelom počinje djelo koje treba postati sveopće Kristovo tijelo-Crkva, na slavu Božju.

Isus na Posljednjoj večeri apostolima daje sebe za hranu života, daje im svoje tijelo. Ono u tom trenutku još nije proslavljeno, duhovsko, ali u euharistijskom blagovanju, već na Posljednjoj večeri, apostoli unaprijed blaguju proslavljeno tijelo Kristovo.

Euharistija je veliki dar - Krist daje sebe, svoje proslavljeno Tijelo i ostvaruje po Euharistiji mistično Kristovo Tijelo - Crkvu. Euharistija je i obveza da i mi po Kristu i u Kristu i s Kristom izgrađujemo mistično Tijelo-Crkvu u kojoj su smrt, grijeh i sotona već svladani.

"Krist je ljubio Crkvu, te sebe predao za nju, da je posveti, očistivši je kupelju vode uz riječ te sebi predvede Crkvu slavnu, bez ljage i nabora ili čega takva, nego da bude sveta i neporočna." (Ef 5, 25-27) To još nije ostvareno. Obveza je svakog vjernika, koji prima euharistiju, da u snazi euharistijske milosti učini sve da Crkva-Krist zasja u svem svojem sjaju.

Crkva se u euharistijskom slavlju doživljava kao Kristovo Tijelo, njegovo mistično Tijelo, i takva se mora predstavljati u svijetu.

Euharistija je i božanski veliki dar i obveza za svakog vjernika da svojim životom i djelovanjem bude slava Kristova Tijela.

Zbunjuje nas Isusova riječ, kojom označava pravog učenika: "Neće u Kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: 'Gospodine, Gospodine!', nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima. Mnogi će me u onaj dan pitati: 'Gospodine, Gospodine! Nismo li mi u tvoje Ime prorokovali, u tvoje Ime đavle izgonili, u tvoje Ime mnoga čudesa činili?' Tada će im kazati: Nikad vas nisam poznavao! Nosite se od mene, vi bezakonici!" (Mt 7, 21-23)

"Nikad vas nisam poznavao!" (Mt 7, 21-23)

To je trajna kritika našeg poimanja Boga, naše religioznosti. Bog je za nas tako često samo jedan naslov, mit, stvoren po našem ukusu, prema našim razumskim sposobnostima. Često je to znak naše sebične religioznosti, nastojanja da Boga instrumentaliziramo, učinimo ga svojim sredstvom, da nam služi, a ne da mu mi služimo.

I religioznost koja se svodi na takvo poimanje Boga, shvaća se kao ispunjenje izvjesnih obreda, propisa, uredaba, običaja. Boga se shvaća kao nešto statično, kao neku daleku stvarnost, posve odsutnu, a ne kao Boga koji je prisutan i zahvaća čovjeka u njegovoj punoj svakidašnjici.

Sredinom 20. stoljeća pojavila se teologija "smrti Boga". Na prvi pogled to je nespojivo. Međutim, to nije shvaćeno u smislu korjenitog nijekanja Boga, kao što su to učinili Nietzsche i razni filozofi "sumnje", već ima u sebi nešto pozitivno. Ti teolozi smatraju da bi trebalo "Ime" Božje neko vrijeme izbrisati, budući da je pojam Boga odviše natrpan shvaćanjem i izričajima koji zapravo govore o smrti Boga.

A Bog bi morao biti Bog živih, onaj koji mora zahvatiti svaku žilicu našeg bića i ispuniti je svojim božanstvom. Sigurno da se taj put ne može opravdati da se dođe do živog Boga. Brzo su teologija smrti Boga i njeni zastupnici otišli u povijest, a ostao je samo spomen na njih u našim bibliotekama.

Vjera je priznanje Boga koji je uvijek onaj Drugi, alternativa čovjekove bijede, Bog koji dolazi ususret čovjeku i traži zajedništvo s njime. Čovjek mora dati svjestan i odgovoran odgovor Bogu, osobno stupiti s njime u dijalog, u zajedništvo ljubavi. Zaista, tko želi shvatiti kršćanstvo, mora shvatiti da ono nije skup metafizičkih vjerovanja, ili određenih obreda, nego vjera i predanje u Boga, u intimni, osobni, prisni susret s Bogom, kojeg nam Isus objavljuje kao Oca.

Isus stoga ističe: Ne dostaje zazivati Boga: "Gospodine, Gospodine!" U Kraljevstvo nebesko ulaze oni koji vrše volju Očevu. A volja Očeva je ljubav, koja se očituje u ljubavi prema bližnjemu, u ljubavi čak i prema neprijateljima. Tako se očitujemo kao "sinovi svoga Oca", koji daje "da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima, i da kiša pada pravednicima i nepravednicima." (Mt 5, 45)

Bog nije neko daleko Biće, neko daleko sunce, koga samo fini dalekozori filozofa i teologa mogu tek nejasno doseći. Bog je, istina, Biće "s onu stranu", boravi u "nedostupnom svjetlu", ali taj Bog je i "s ovu stranu", meni dostupan, u mom životu prisutan.

Isus kaže: "Kraljevstvo je Božje među vama!" (Lk 17, 21) Oca spoznajemo u Sinu. "Ja i Otac jedno smo" (Iv 10, 38), ponavlja Isus. Moli Oca "da svi budu jedno: kao što si ti Oče u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu jedno, te svijet vjeruje da si me ti poslao." (Iv 17, 21)

Isus Krist nije samo Spasitelj čovjeka, nego i Stvoritelj svega. To nas sili da uspostavimo dobre odnose, ne samo međuljudske, već i sa svim stvorenjima. Danas je to posebno važno naglasiti, kad smo ugroženi ekološkim kolapsom, kad je ugrožen i sav život na zemlji.

Sve mnogobožačke religije s izvjesnim pesimizmom gledaju na vrednote i aktivnosti, na traganje i ostvarenje čovjeka. Razlikuju sveto i profano; stvorenja smatraju kao nešto grešno, promašeno. Naprotiv, vjera u jedinoga Boga, Stvoritelja svega, poticaj je i nadahnuće da sve preobražavamo. Bog nas je pozvao da surađujemo s njime na ostvarenju Božjeg spasenjskog nauma koji ima sa svemirom i sa svim stvorenjima.

"Volja Oca koji je na nebesima" otkriva se u ljubavi prema nama i prema stvorenjima. Ona nam se očituje u Isusu Kristu. Ljubav nas mora voditi u našem djelovanju, u stvaranju i stremljenju. Ne koristi molitva, ako nije prožeta ljubavlju, a ništa ne koriste ni proroštva, ni izgon đavla, ni činiti čudesa. Pavao će to reći u hvalospjevu ljubavi: Kad bih sve jezike ljudske i anđeoske govorio, kad bi imao dar prorokovanja, i imao svu vjeru da bih i gore premještao, a "ljubavi ne bih imao - ništa mi ne bi koristilo." (1 Kor 13, 1-3)

Po ljubavi ćemo biti suđeni na Posljednjem sudu. Ali ovdje i sada pada ta odluka, odnosno jesmo li Isusovoj najmanjoj braći, a to su gladni i goli, bolesni i utamničeni, stranci i potrebni..., iskazali bratsku ljubav.