Jutarnji list od 7. svibnja, na str. 7 donosi zabrinjavajući članak Ivane Kalogjera-Brkić, pod naslovom "Spolni odgoj od jeseni na satu razredne zajednice". U njemu, između ostalog, piše:

"Sadržaji spolnog odgoja od školske godine 2006./2007. obrađivat će se kroz poseban program Zdravstveni odgoj i obrazovanje, koji će se u trajanju od 35 školskih sati godišnje izvoditi na satovima razredne zajednice od 5. razreda osnovne do završetka srednje škole, najavio je jučer ministar Dragan Primorac...

Uvođenje zdravstvenog odgoja i obrazovanja kao posebnog programa u škole Primorcu je jednoglasno sugeriralo Povjerenstvo za spolni odgoj, koje je sve do jučer po tom pitanju imalo sukobljena mišljenja. Ne krijući zadovoljstvo činjenicom da je na kraju pobijedila takozvana liberalna opcija, zamjenik predsjednika Povjerenstva Dražen Lalić rekao je da razlike među članovima Povjerenstva nisu bile ni svjetonazorske ni političke, već stručne...

Ovo je veliki dan za hrvatski odgojno-obrazovni sustav - rekao je Lalić te dodao da zbog rigidnosti i konzervativnosti školskog sustava takvi programi do sada nisu mogli u škole. Za izvođenje programa zdravstvenog odgoja bit će zadužen tim stručnjaka, a svi će nastavnici prethodno proći posebnu edukaciju..."

Uvjeren sam da se radi o pogrešnoj odluci spomenutog povjerenstva kojoj se mi, katolici, a i ostali ljudi dobre volje, moramo odlučno usprotiviti. Nadležni ministar ne bi smio prihvatiti stav tog povjerenstva. Poučeni dosadašnjim gorkim desetljetnim iskustvima, pri čemu se "seksualni odgoj" u školama provodio na poganskim principima raznih "službi", pa i s fakultetskih katedri, dobrim dijelom u sprezi s međunarodnim organizacijama, kojima je cilj borba protiv rađanja, mi jednostavno ne možemo imati povjerenja u školu, da će ona na zadovoljavajući način odgajati o spolnosti. Svjež, strahovito negativan primjer je "Memoaids", kojega u više škola još uvijek nisu prekinuli, unatoč javnom protivljenju hrvatskih biskupa.

Druge teme koje se novome predmetu planiraju pridodati, kao što su ovisnosti i mentalno zdravlje, uopće ne umanjuju razloge nedopustivosti onog tzv. "seksualnog odgoja" koji ide za tim da se seksualni život odijeli od braka i od rađanja.

Na sličan način, pod maskom navodnog odgoja o zdravlju, progurali su nemoralni seksualni odgoj i u škole Rumunjske, Ukrajine, Latvije itd., pa sada tamo vjernici muku muče da se taj odgoj izbaci iz škola.

Oni koji se protive kršćanstvu jedva čekaju da uskoče u stvaranje programa i u edukaciju nastavnika, čim se stvori osnova za tzv. "seksualni odgoj", čim se za njega u školi dobije satnica, čim se za taj predmet odrede nastavnici. Čak kada bi sadašnja vlast prekinula suradnju s onima koji preko tzv."spolnog odgoja" zapravo provode širenje poganske religije u školama, veličajući ono što Crkva zabranjuje, sile zla bi pokušavale ispuniti satnicu dobivenu za spolni odgoj štetnim sadržajima i kod dolaska budućih ministara. U onim postkomunističkim zemljama Europe gdje je u škole uveden tzv."spolni odgoj", sistematski se provode poticaji na grešni život, a negdje se pokušava kroz te predmete raspačavati i sredstva za ubijanje nerođene djece. Tako nakon provođenja takvih "seksualnih edukacija" ostaju ubijena nerođena djeca i upropaštene duše i tijela njihovih malodobnih roditelja. Dolazi do katastrofalnih posljedica, ne samo za vjerski život šire populacije, nego i za tjelesno zdravlje i za stavove prema braku i roditeljstvu. Spolno prenosive bolesti i neplodnost se još više šire, brak se još više izbjegava, rastave brakova se povećavaju, a natalitet još više opada.

Glavni problemi koji su vezani uz seksualnost, roditeljstvo i ženidbu nisu uzrokovani nepoznavanjem anatomskih i fizioloških detalja, nego su uzrokovani manjkom pobožnosti, stidljivosti i nepridržavanjem moralnih principa, čemu je upravo doprinio dosadašnji tzv. spolni odgoj na poganskim principima, kojega netko sada želi još više proširiti. Katolička Crkva se nikada neće složiti da nam škola potiče učenike na predbračni seksualni život, na kontracepciju, na ubijanje ili na bilo koji drugi grijeh.

Katolička Crkva u Hrvatskoj se nije podanički prepustila protukršćanskoj vlasti čak i pod cijenu mučeništva blaženog kardinala Stepinca, tolikih svećenika, redovnika, redovnica i katoličkih laika ubijenih u komunizmu. Sasvim sigurno neće prepustiti svoju mladost na milost i nemilost niti onima koji se danas kroz škole sistematski žele neprijateljski odnositi prema Božjem stvaralačkom naumu.

Ali, zar je moguće da i ova sadašnja državna vlast, nastala kroz tolike žrtve domovinskog rata, želi konflikte s Crkvom?