Pri kraju trogodišnjeg školovanja i dovršenja niže gimnazije u Camposampieru, mladi creski sjemeništarac, sada već šesnaestogodišnji Niko, s velikim iščekivanjem se približava času kad će primiti redovničko odijelo sv. Franje u Redu franjevaca konventualaca Provincije sv. Antuna. Kod mladića se zamjećuje razvitak zvanja koje podsjeća penjanju na planinu, kada se pažljivo pazi na svaki korak da se ne oklizne i ulaže dodatni napor da se izbjegnu opasnosti. Potom, kada se dođe do vrha, uz snažan odah zadovoljstva, pluća udahnu čišći zrak, a pogled se spušta na napuštenu ravnicu.

O Uskrsu 1923. Miko proživljava iskustvo onih trenutaka milosti koji očituju izvanrednu jasnoću poduzetoga duhovnog rasta sjemenišnog života. To duhovno iskustvo snažno izbija iz redaka pisma koje upućuje roditeljima u Cres: "Ne bih znao ljepše proslaviti ove uskrsne blagdane, nego želeći svima vama obilje dobra i sreće. Ovog časa, kad se nalazim pred svojim stolom, pokušavam pronaći najiskrenije riječi da vam naznačim svoje divljenje. U ovom času sabranosti gledam u duhu vaš lik i pomišljam na sve dobro koje ste za mene učinili, na sve brige koje ste uvijek iskazali prema meni. Kako da vam uzvratim za sve to dobro? Vi ste obrazovali moj um i odgojili moje osjećaje. Vi ste mi otvorili put najsvetijim osjećajima, usmjerili ste me na put učenja, vi ste u moje srce uspjeli zasaditi milost zvanja i od mene ste stvorili maloga čovjeka. Za sve vam to dugujem, i ne mogu ništa pomisliti na vas, a da mi oči ne prosuze od uzbuđenja. Kakvu da vam dakle čestitku uputim za ove uskrsne blagdane? Da vam kažem kako vam čestitam svaku sreću? Ne, jer mi se čini da su ove fraze previše konvencionalne. Budući da želim da se moje današnje čestitke vama ostvare, priznajem da ću surađivati kako bi se one ostvarile. Vi ste mi više puta priznali, i ja sam to iskusio, da je sva vaša sreća uložena u mene; zato vas želim usrećiti time što ću vam biti uvijek poslušan, dobar i marljiv. U čestitki da budete sretni, želim sebi da učinim sve što je potrebno da to i postanete. Primite roditelji, braćo i sestro, jednom riječju svi, ovu iskrenost mojih srdačnih čestitki. Molite."

To su odbljesci svjetla koji osvjetljuju dušu mladog Cresanina, određuju njegovo usmjerenje i obnavljaju snage da se nastavi započetim putem. Riječi koje već odražavaju duhovnu zrelost mladića koji je tek napunio šesnaest godina, čovjeka koji dobro zna koliku ulogu u tom razvoju ima obiteljska škola. Mnogo više od one službene, niže gimnazije, koju upravo dovršava. U srpnju iste godine Miko s uspjehom zaključuje treći razred gimnazije. A potom, nakon praznika koje je po tadašnjoj praksi proveo daleko od roditeljskog doma, ujesen okreće novu stranicu života.

Malo nakon početka godine kušnje, godine novicijata, kada se primanjem redovničkog habita i promjenom krsnog u redovničko ime počinje posve novo duhovno iskustvo, Niko piše svojima u Cres: "O, koliku ćete radost osjetiti pri primanju ove utješne vijesti. Dostigao sam ono što sam želio, da jednog dana sa sebe skinem sve, kako bih izbliza slijedio Isusa Krista, i da se zaodjenem ne samo novim odijelom, već i novom snagom da činim dobro. To je ono što sam želio; moje će želje biti naplaćene, jer je u nedjelju obavljen potresan obred. Koliko bih bio zadovoljan da sam vas vidio blizu, ali imajmo strpljenja, Gospodin je tako htio… Ovu ću godinu dobro provesti. Čitav će moj život biti posvećen Gospodinu, jer se u kušnji prepoznaje prava vrlina vojnika. I ja, koji sam izabran za Kristova vojnika, kako da se uplašim u kušnji? Nikada. Ali, da održim ovo obećanje, treba mi milost Gospodnja, pa vam preporučam da se molite… Da li vam se sviđa moje novo ime? Meni se dopalo i zato sam ga odabrao: sv. Placido, 5. listopada."

Mladi se creski novak pri odabiru novog imena sigurno vodio i prijateljstvom s iskusnim creskim fratrom o. Placidom Petranichem, redovnikom vrlo živahnim, kako ga opisuju, punim duha i poduzetnosti. A zanimljivo je pri tom nadodati da je nekoliko godina prije toga umro creski fratar s istim imenom, Placido Polessi, u ne tako poznim godinama, koji je prethodno bio vatikanski ispovjednik i za hrvatski jezik pri Bazilici sv. Petra u Rimu. Očito da se ovo, danas ne tako često, ime svidjelo creskim fratrima.

Godina novicijata, najljepša godina u redovničkom životu, po mišljenju mnogih, a to je iskustvo i autora ovih napisa, protekla je brzo, i to u sjeni vitkih tornjeva prekrasne bazilike sv. Antuna, nad grobom ovoga najpoznatijeg sveca Katoličke Crkve. To potvrđuje i mladi novak, koji za Uskrs 1924. godine piše svojima u Cres: "Deveti dan mjeseca travnja označit će polovicu godine koja je najljepša u mojem životu… Ono što me osobito veseli to je vijest da su Mate i Tone dobri. Nisam drugo ni priželjkivao, samo sam to htio i stalno molim Gospodina da ih očuva takvima, jer ako su dobri, vladat će mir i sklad i još će više dobiti blagoslov od Boga. Ne žurim se za Ninu, ali se nadam da će mi pisati za vrijeme uskrsnih praznika."

Sestra Nina tako postaje osobita povjerenica mladog fratra. Njoj će nekoliko dana nakon Uskrsa pisati: "Sestro predraga, nisam očekivao tako nenadanu radost koju je osjetilo moje srce saznavši da si primila prvu pričest… Nemoj misliti, draga Nina, da te želim uznemiriti u tvojoj slatkoj intimnosti koju osjećaš prema Isusu, već te samo želim podsjetiti da se sve više sjediniš s Gospodinom, jer je srce stvoreno da ljubi. Ne pišem ti to zato što bih to ja znao, dapače, moli se za mene da bih naučio sve više ljubiti ga i njemu služiti. O Nina, ti si tek propupala u cvjetnjaku, kao neokaljani ljiljan koji čuva svoj miris i ti još to posjeduješ jer je protekle nedjelje Isus u tvojem srcu došao pasti ove ugodne mirise, pa ti zato preporučam da ih ne izgubiš, ni jednim samo lakim grijehom."

I tako je fra Placido u Padovi provodio godinu kušnje, kada mladi novaci ostavljaju po strani sve školske brige, i svaku drugu djelatnost koja ih može odvratiti od posvećenja sebi, a posebno se posvećuju novom obliku redovničkog života koji su odabrali. Osobita se pažnja, pod vodstvom iskusnog učitelja, posvećuje upoznavanju duhovnog, liturgijskog i asketskog života, učenju povijesti redovničke zajednice koja je prihvatila kandidata, proučavanju Pravila, Ustanova, koje tumače i primjenjuju Pravilo svakidašnjem životu, ali i ostalih smjernica franjevačkog života. Tada su na snazi još bile Ustanove koje je pred 300 godina odobrio papa Urban VIII., te su odražavale duh i mentalitet poslijetridentinske obnove općega crkvenog života, pa se u vrijeme fra Placidova novicijata u Rimu baš radilo na obnovi i na prilagođavanju novih konstitucija duhu Crkvenog zakonika iz 1917. godine. Novaci su, osim toga, puno pažnje posvećivali istraživanju i provjeravanju svojeg zvanja, kako bi na kraju te godine novicijata dozrela odluka o prihvaćanju ili o napuštanju redovničkog života. Fra Placido se, dakako, opredijelio za ono zbog čega je i napustio svoj Cres.

Početkom listopada 1923. svojima u Cres javlja radosnu vijest da će uskoro polagati prve redovničke zavjete: "U petak, 10. listopada, pada toliko željkovana i sada već dosegnuta odluka. Nedostaju još dva ili tri dana i ja ću nad grobom sv. Antuna Padovanskoga, s ostalom sedmoricom svojih drugova, polagati redovničke zavjete. Zavjetovat ću se u ruke svojeg poglavara da ću opsluživati Pravilo serafskog oca Franje, vezujući se trima zavjetima: poslušnosti, siromaštva i čistoće. Možete si zamisliti jesam li zadovoljan. Uvijek sam pomišljao na taj dan, koji mi se činio tako dalekim, ali koji je na moju veliku radost došao. Velik je teret, ali je još veća nagrada koju Gospodin priprema svojim slugama koji ostavljaju sve, da bi ga slijedili sve dane života noseći svoj križ. Redovnički život jest teret, koji ipak ne ruši nikada onoga koji ga nosi, već sve više dušu priljubljuje sve većim žrtvama, sve do davanja života u obranu Crkve i kršćanske vjere, sve do umiranja u mukama, poput kršćanskih mučenika u dalekim i stranim zemljama."

Kao da je fra Placido, vjerojatno i nesvjesno, ovim riječima proročki najavio svoj svršetak, samo ne u nekoj dalekoj i stranoj zemlji, već vrlo blizu, u nedalekom Trstu… Počeci nad grobom sv. Antuna kao da nisu još naslućivali takav svršetak.