Uz kruh i hostiju, o čemu je bilo već govora, vezana je i simbolika vina, odnosno kaleža, nazočna ne samo u židovstvu i kršćanstvu, već i u mnogim religijama, s najrazličitijim naglaskom i značenjem. Uz vino simboliku često prati dvoznačnost: piće je s jedne strane blagotvorno, a s druge strane i opasno zbog svoje opojnosti. Zato ne čudi što se u govoru o vinu u Bibliji često vezuje i upozorenje na umjerenost i trijeznost.

Vino kao osobiti Božji dar prisutno je i u žrtvama, i ono u Starom zavjetu predstavlja sastavni dio prvina koje su namijenjene svećenicima, ali je uzdržavanje od vina bilo često preporučeno, posebno kao znak osobitog posvećenja nekih osoba, a takve su ljude nazivali nazirejima. Za kršćane vino je osobito važno u euharistiji. Bez njega je nezamislivo slavljenje, te se danas blagdan Tijelova (podsjeća na kruh koji postaje tijelo Kristovo) mnogo ispravnije u liturgijskom kalendaru naziva Blagdanom Tijela i Krvi Kristove. Možda je do ovog potiskivanja vina iz govora, ali i iz razmišljanja, prouzročila praksa čuvanja preostalih čestica posvećenoga kruha u svetohraništu, što je s posvećenim vinom bilo puno kompliciranije. Zbog toga je vino, kao euharistijski znak, upalo u opasnost da se promatra odvojeno od izvornog konteksta, po kojemu sakrament euharistije čine posvećene prilike i kruha i vina.

Zbog svega toga danas liturgičari s pravom upozoravaju kako nije moguće potpuno shvatiti značenje euharistije bez uočavanja i znaka kaleža s vinom, a upravo to pronalazi punu potvrdu i u govoru Isusovu na oproštaju s učenicima: "Ne znate što ištete. Možete li piti čašu koju ću ja piti?" I potom, na samoj večeri, kada izranja temeljno značenje euharistije: "Uzmite i pijte iz njega svi, ovo je kalež moje krvi novoga i vječnoga saveza, koja će se proliti za vas i sve na otpuštanje grijeha. Ovo činite meni na spomen." Uočljivo je kako su riječi posvete vina nekako punije i sadržajnije od onih kojima je Gospodin posvetio prilike kruha.

U mnoštvu liturgijskog posuđa u službi oltara i sakramenata, prvo mjesto pripada kaležu (ili čaši, svejedno). Rasprave o boljem izrazu, latinskom kaležu ili hrvatskoj čaši, prepuštamo stručnjacima, a nama se čini svakako važnijim usredotočiti pažnju na sadržajnu vrijednost povezanosti kaleža/čaše s Kristovom pashom, što je vidljivo i iz činjenice da sv. Pavao za Kristovu krv rabi kao sinonim baš taj izraz. Dakako, nije ovdje mjesto legendi o izgubljenoj čaši s Kristovom krvlju, koja je raspalila maštu vjernika srednjeg vijeka (Graal), a privlači pažnju i današnjih filmskih stvaratelja. Za nas vjernike ovaj simbol znači nešto puno više i dublje: kalež nije samo obredna čaša u službi euharistije, već ima punu sadržajnu dimenziju koju ne smijemo smetnuti s vida.

Osobitu primjenu kalež je imao dok se pričest dijelila pod objema prilikama, ali je zbog praktičnih razloga već u 12. stoljeću Crkva na Zapadu uvela praksu pričešćivanja običnog puka samo posvećenim kruhom, što u biti ne umanjuje otajstvo, ali ipak postupno vodi do gubitka izvornoga i glavnog značenja euharistije, a to je zajedničko blagovanje kao izraz bratske ljubavi, što naznačuje gozba s Kristom uskrsnulim. A praktični razlozi, posebno na Zapadu, doveli su do širenja prakse od 16. stoljeća dalje da se umjesto crnog vina, koje u svijetu znakova više odgovara boji krvi, upotrebljava bijelo vino, kako bi se čišćenjem kaleža manje oprljalo liturgijski pribor.

Što se pak tiče samog oblika, u prvim kršćanskim vremenima jako je naglašen gornji dio kaleža, u karolinško razdoblje, krajem prvog tisućljeća kršćanstva, dolazi do uravnoteženosti gornjeg i donjeg dijela kaleža, da bi se potom, sve do naših dana, ovom sakralnom predmetu pridodali različiti umjetnički naglasci, kao odjek vremena koje uvijek utiskuje svoje tragove (gotika, barok, neoklasika). Ipak, ne smije se nikako zaboraviti da je kalež vrlo rječit znak ostvarivanja Kristova otajstva u euharistiji pa ne smije biti sveden na puku posudu za primanje vina.