Dokumentarni film "Sve 5", o prostitutki i pornoglumici Lidiji Šunjergi, u katalogu festivala Četrnaestih dana hrvatskog filma (11.-16. travnja 2005.) najavljuje se kao: "Fascinantna priča o prvoj osobi koja je u konzervativnoj i pretežito katoličkoj hrvatskoj sredini javno progovorila o svojoj karijeri..." Ta ideološki intonirana najava filma, za koji je vjerojatno zaslužan producent filma "Factum", stvara dojam da se radi o borbenom promicanju slobode pornokulture. Pošto sam već odavno skeptik glede točnosti borbenih protucrkvenih reklama, držao sam da o tome filmu neću ni malo suditi, dok ga ne vidim. Kada sam ga pogledao, toliko mi se svidio da sam mu poželio nagradu. A, dobio je upravo Grand Prix, glavnu nagradu festivala. U čemu je filmska i ljudska vrijednost filma?

Dana Budisavljević rođena je 1975. u Zagrebu, završila je Akademiju dramske umjetnosti, smjer filmske i tv-montaže. "Sve 5" njen je prvi samostalni autorski projekt. Površno gledajući, obično je dokumentarno nizanje životne priče Šunjerge. Dokumentarac, naizgled, bez upadna stila. Međutim, to je duboko humani film kod kojega sjajno dolazi do izražaja sama činjeničnost, sam ljudski supstrat, postupkom dugotrajnog pažljivog praćenja protagonistice i drugih, puštajući ih da se spontano otkriju, birajući iz golema materijala sažetak koji nije jednostran, već prije, proturječan i životan. Dugotrajan i minuciozan postupak. Ideološki momenti tek su beznačajne sitnice u cjelini poruke filma. Nije kršćanski smatrati, kao što Lidijina znanica kaže za posao pornoglumice "i to je posao kao svaki drugi", no još je mnogo manje kršćansko primitivno nasilje i odbacivanje grešnice. Već samim tim što se drži činjenica i prikazuje osobu u njenoj složenoj ljudskosti, film se prema njoj kršćanskije odnosi od okoline koja je reducira na profesiju i samo je osuđuje.

Film sadrži nekoliko izvadaka tvrde pornografije, a i ona sama u početku često izleže svoju golotinju, kao prava profesionalka koja reklamira svoje filmove, no to je tek ambalaža filma - njegova bit je drugačija. Poruka i istina filma otkriva nam tragičnu sudbinu pornoglumice i još tragičniju sudbinu prostitutke. Pokazuje nam koliko su prostitutke u "liberalnoj" Nizozemskoj (i svugdje) silno izrabljivane, okrutno maltretirane, a vrlo često i ubijane. Nastojeći izbjeći siromaštvo, postižu ropstvo i smrt. Lidija je, zahvaljujući velikoj volji, pa čak i izvjesnoj vjeri-nadi ipak preživjela taj pakao, pa čak i na kraju filma postaje majka, čemu se istinski raduje. Lidija je prikazana kao zbiljsko biće s mnogim ljudskim crtama, koja na kraju otkriva i svoje majčinstvo. Film završava krštenjem djeteta. Njena sudbina zatvara krug. Htjela se obogatiti, ostala je siromašna, postala je majka, a to je mogla postati i da je ostala u Kaštelima. Ono što je izgubila, sasvim logično, prema čemu je silno i tragično težila, to je muškarac kojega istinski voli i koji nju istinski voli. Ne samo zbog predrasuda okoline, već i zbog njezinih vlastitih hirova i promiskuitetnih navika, što film jasno pokazuje.

Krštenje djeteta na samom svršetku filma zatvara krug i navješćuje nov početak. Svojom osnovnom porukom, ukoliko se iz njega izbaci pornografija, (koja je međutim filmski opravdana jer je bitni dio istine o Šunjergi), ovaj film je kršćanski film. On ne brani pornografiju, on brani osobu.

Lidija brani svoj pornografski izbor i bijeg od kuće, svoj tvrdoglavi karakter, nerazumijevanjem i okrutnošću oca koji ju je kažnjavao i tukao. Slušamo je kako ga optužuje, a potom je vidimo kako plače na njegovu grobu, iskazujući mu ljubav. To je karakteristično za postupak autorice Dane Budisavljević. Ona ne skriva proturječnosti života. To čine plitki autori, forsirajući svoju ideološku tezu. A zbiljski je život itekako proturječan. I to je dobro, jer život nije jednostran i trivijalan, već bogat i konkretan. Dana iz početka Lidiju razgoljuje tjelesno, no potom sve više duševno i životno, i u tom drugom razgolićenju leži prava vrijednost filma. U razgolićenju skrivena smisla, tragike i kruga sudbine.