Euharistija je most koji spaja Isusa povijesti i uskrslog Isusa. (Ivan Pavao II.) Euharistija i Duh Sveti su bitni, konstitutivni elementi Crkve, njena djelovanja i jedinstva, ključne poluge u obnovi Crkve i u evangelizaciji svijeta.

U zapadnoj Crkvi, u Rimskom kanonu, odnosno u prvoj euharistijskoj molitvi, ne spominje se Duh Sveti. Isus sam ostvaruje pretvorbu nad kruhom i vinom. Takva nam izvješća sveti pisci donose sa slavlja euharistije iz prvih dana: Mk 14, 22-25; Mt 26, 26-29; Lk 22, 15-20; 1 Kor 11, 23-25; Didache, 9s. 14; Justin, Apol, 1, 66.

Na Drugom vatikanskom saboru došlo je do preokreta. Pretvorbu ostvaruje Presveto Trojstvo, ali i zaziv Duha Svetoga - epikleza - da posveti euharistijske darove. Euharistija je plod Duha Svetoga.

Isus "naklonivši glavu predade Duh!" (Iv 19, 30) Oci s pravom tumače: Raspeti Duha svoga predaje Crkvi. I to se obnavlja u svakoj euharistiji: "Ovo je tijelo moje koje se predaje za vas". "Bol, patnja, napuštenost i smrt su sastavni dio izlijevanja Duha Svetoga." Po Križu Duh Sveti se daje vlastitoj Crkvi.

Euharistija je zajedništvo Boga i vjernika, nebeske i zemaljske Crkve, u punom smislu tih riječi. To je posebno naglasio Rimski kanon. Poslije Drugoga vatikanskog sabora, sve Euharistijske molitve ističu zaziv Duha Svetoga prije pretvorbe, da on posveti prinesene darove, da bi postali tijelo i krv Kristova, a poslije pretvorbe da posveti narod Božji.

Euharistija čini Crkvu, a Crkva čini euharistiju. Euharistija mora biti središte i vrhunac svega kršćanskog života. To dobro osjećaju male zajednice, koje se pojavljuju u Africi, Indiji, po Americi, koje u središte svoga života stavljaju euharistijsko slavlje, pobožnost i euharistijsko klanjanje. Svjesni su da euharistija sadrži svekoliko duhovno dobro (CD 30), samoga Krista, naš Vazam (SC 26).

Na euharistiju nas priprema Božja riječ, koju slušamo, razmišljamo o njoj i usvajamo je. Prije same pretvorbe slijedi zaziv Duha Svetoga nad darovima i poslije pretvorbe nad sudionicima. Zatim slijedi euharistija poslije euharistije: karitas-ljubav, diakonia-služenje i misionarenje. To su "sastavnice kršćanskog identiteta".

Ivan Pavao II. je govorio: Euharistija naviješta sakrament ljubavi. "Ne samo da spoznajemo ljubav, nego i sami počinjemo ljubiti. Euharistija nas odgaja za ljubav."

Nove zajednice ljubavi, kršćanskog karitasa, obilježene su posebnom pobožnošću prema euharistijskom Spasitelju. Euharistija je otajstvo Isusove ljubavi do kraja, stoga je i izvorište i nadahnuće za ljubav do kraja, do mučeništva - kako nam svjedoče sv. Maksimilijan Kolbe i toliki mučenici, žrtve kršćanske ljubavi.

Druga značajka je diakonia-služenje braći, što je Isus zorno pokazao učenicima na Posljednjoj večeri, pranjem nogu (Iv 13, 12-15). Samo onaj tko je spreman služiti braći, istinski je učenik i Kristov prijatelj. "Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih" (Iv 13, 15), da "ljubite jedni druge" (13, 34). Euharistija ne stvara heroje i humanitarce, ljude o kojima se piše u novinama, nego svjedoke kršćanske ljubavi, one koji nose Krista i koji služe Kristu. Ona stvara istinsko zajedništvo.

Konačno, samo zajednice euharistijske ljubavi su u stanju živjeti misionarskim duhom, biti glasnice kršćanske ljubavi. Bl. Alojzije Stepinac piše u listiću Caritas (1, 1, 4), u biltenu koji je pokrenuo kao mladi svećenik: "Velim, možemo ih privesti, i možda jedino privesti upravo djelotvornom ljubavlju." Da, pojedinci i zajednice kršćanske ljubavi, kroz povijest Crkve kao i u našim danima, zlatnim slovima ispisuju stranice kršćanske ljubavi, koje tako često i krvlju zapečaćuju, i samo ljubav osvaja svijet za Krista.

Euharistija je budućnost u "vremenu bez budućnosti" (Anton Tamarut).

U 19. stoljeću su se na sve strane izvikivale parole: Budućnost je u našim rukama, čovjek je tvorac vlastite budućnosti, čovjek će nadvladati sve zapreke, pa i samu smrt. Obećavalo se raj na zemlji. Sredinom 20. stoljeća pokazalo se da se taj optimizam urušava pa se govori o zalazu naše civilizacije i da tehnološki napredak ugrožava i sam čovjekov boravak na zemlji. Oživljavaju opet nihilističke struje, koje nemilo kose svoje pristaše.

U tom ozračju sigurnost nam je u daru Isusa Krista, u Euharistiji. Ćiril Aleksandrijski piše: "Budući da je Krist u nama sa svojim vlastitim tijelom, sigurno ćemo uskrsnuti; doista je nevjerojatno, čak i nemoguće, da Život ne bi oživio one u kojima bi prebivao."

Budućnost je u spomen-činu, u euharistiji, "dok ne dođe" (1 Kor 11, 26). Euharistija već naviješta novo nebo i novu zemlju. Ona naviješta tu pretvorbu svijeta. To je izrečeno u slikama gozbe i svadbe. Ona uprizoruje nebesku gozbu i predokus je konačne svadbe Crkve-Zaručnice sa svojim nebeskim Zaručnikom, s Jaganjcem Božjim.

"Tvrda je to besjeda! Tko je može slušati!" - ponavlja se često i u našim srcima, kao i kod učenika u sinagogi u Kafarnaumu, kad je Isus jasno naučavao o euharistijskoj tajni. Isus im odgovara: "Duh je onaj koji oživljava, tijelo ne koristi ništa." (Iv 6, 60. 63) Ne možemo ovo veliko otajstvo shvatiti čisto ljudskim snagama. Ali tu je Duh Sveti kojega nam Isus šalje da nas ne samo uvede u svu istinu, već da i tu istinu živimo, i pustimo se da i nas pretvori i preobrazi u glasnike ljubavi, za službu braće i za evanđeoski navještaj u današnjem svijetu.

Oci nam govore da je Duh Sveti "duša Crkve". Bez duše tijelo je lešina. Tako i Crkva bez Duha Kristova - mrtva je. Duh Sveti daje Crkvi sjaj i život.

To je lijepo izrazio biskup pravoslavne Crkve, mons. I. Hazim: "Bez Duha Svetoga, Bog je daleki Bog, Krist je daleka prošlost, evanđelja su mrtvo slovo, Crkva je obična dobra organizacija, autoritet u Crkvi je vlast, misije su propaganda, kult je sjećanje, a kršćansko djelovanje je moral robova. Ali u Duhu, u njegovu neraskidivom djelovanju, svijet biva čudesno uzdignut i sjajem obasut: Bog je blizak, Krist Uskrsli prisutan u Crkvi, Evanđelje Božja životna sila, Crkva zajednica Trojedinog Boga, autoritet u Crkvi služenje, crkvene misije uvijek novi Duhovi, liturgija spomen i anticipacija neba, a čovjekovo djelovanje je pobožanstvenjeno..."

"Djela apostolska", koja nam donose rast i širenje Crkve do "na kraj svijeta", Duha Svetoga spominje više od 70 puta. Zato se i nazivaju "Evanđelje Duha". Duh Sveti vodi, upravlja, ravna misijama Crkve, on djeluje u svjedocima Uskrslog, on ih nadahnjuje i plodovima Duha ispunja njihovo djelovanje. Duh je životna snaga, ona koja ostvaruje vidljive učinke, koji za one izvan Crkve uvijek ostaju tako tajanstveni.

Za evanđelista Ivana i apostola Pavla kršćanski život je život u Duhu. Duh ih ispunja svjetlom i ulijeva im ljubav, prosvjetljuje ih, vodi i tješi. Život kršćanina je život u Duhu.

Crkva je "narod okupljen u jedinstvu Oca, Sina i Duha Svetoga", kako Crkvu definira sv. Ciprijan. Crkva je djelo Oca i Sina i Duha Svetoga, uči Drugi vatikanski sabor. I potiče vjernike da više pažnje i pobožnosti iskazuju Duhu Svetom i njegovu djelovanju.

"Duh Sveti poučit će vas..." (Lk 12, 11 s.)

Kršćanska je predaja to izrazila ovako: po Kristu, u Duhu, k Ocu. Duh Sveti dovršava Isusovo djelo kroz prostor i vrijeme, čini ga aktualnim i djelatnim u sadašnjosti. To je već Pavao izrazio: "Po Isusu Kristu imamo, u jednome Duhu, pristup Ocu... U njemu smo povezani u Hram svet u Gospodinu, u prebivalište Božje u Duhu." (Ef 2, 18. 21 s.)

Isus već najavljuje djelovanje Duha u kriznim vremenima progonstva i mučeništva: "Kad vas budu dovodili pred sinagoge, poslanstva i vlasti, ne budite zabrinuti kako ćete se ili čime braniti, što li reći? Ta Duh Sveti poučit će vas u taj čas, što valja reći!" (Lk 12, 11 s.) Uskrsli Gospodin obećava i daje Duha apostolima, da mu budu svjedoci sve do kraja zemlje (Iv 21, 19-23; Dj 1, 6-11).

Snagom Duha Svetoga Isus ostaje trajno prisutan u svojoj Crkvi. Nije on daleka povijest, već uvijek Onaj koji i danas prolazi zemljom čineći dobro i liječeći svaku bolest snagom Duha.

Djelovanje Duha Svetoga u Crkvi je predmet vjere. Ali Duh ima i izvanjske učinke i njegovo djelovanje može se otkriti u Pismima, u sakramentima Crkve, u voditeljima Crkve, u vjernicima. Pavao nam govori o plodovima Duha i nabraja ih devet: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost (Gal 5, 22).

Gdje god u svijetu cvate ljubav, radost, mir... na djelu je Duh Sveti koji kao vjetar "puše gdje hoće" (Iv 3, 8). Sve što je istinito, gdje god bilo ozrečena, dolazi od Duha Svetoga (sv. Toma).

Bl. Alojzije Stepinac na Duhove godine 1959. izrekao je snažnu propovijed o djelovanju Duha Svetog u Crkvi. Živimo u izvanrednim vremenima, a izvanredna vremena traže "izvanredna sredstva". Ako je govor o izvanrednim sredstvima, mi redovito pomišljamo na katolički tisak, na organizaciju, politiku. Učinilo se mnogo, ali sve to nije bilo u stanju spriječiti "otpad masa od Boga, moralnu podivljalost, gospodarsku bijedu u tolikim dijelovima svijeta, zaustaviti revolucionarno vrijeme..."

Moderno dušobrižništvo se osobito služilo izvanrednim sredstvima. Ipak nije bilo u stanju pridobiti natrag za Krista narode koje je zaveo "liberalizam ili socijalizam". Prevarili smo se. Mi smo izvanredna pomoćna sredstva previše tražili kod ljudi, a premalo smo računali s Duhom Svetim. Na njega nismo računali. Mi trebamo u ovim izvanredno teškim vremenima izvanrednih pomoćnih sredstava, a to je Duh Sveti. "Kršćanstvo će u navali sekulariziranog bezboštva i pokvarenosti stajati čvrsto u onolikoj mjeri, ukoliko će se darovi Duha Svetoga u njemu pokazati djelatnima."

Otvorimo svoja srca Duhu Svetom, da svojim darovima u nama i po nama učini velika djela ljubavi i milosti.