Davno, u Zemaljskom vrtu, življahu raznovrsna stvorenja što ih Gospod na Zemlju dade. Posebno bijaše mnogo svakojakih kukaca i bubica koje su šarolikošću krila i raznolikošću izgleda činile da se često nije znalo što je cvijet, a što kukac. Ipak, jedna bubica ne bijaše lijepa. Na njezinim krilašcima nije bilo ni kaplje boje i najmanje šare ni najsitnije mrljice. Bila je bezbojna i gotovo prozirna i mnogi su rekli - ružna. Zašto baš ona? Kako baš ona? - isprva su se pitali stanovnici Zemaljskog vrta. Ubrzo se naviknuše na njezin izgled i na neznatnost i prestadoše tražiti razlog tome. A bubica je u dubini svog malog srca slutila da je Stvoritelju ponestalo boje, jer ju je obilato i ne štedeći prosuo na krilašca, ljušture, oklope kukaca i drugih bubica, te na latice, listiće, vitice i stabljike cvijeća, stabala i povijuša u Zemaljskom vrtu. Isprva je bila žalosna, no znajući kako svake godine Stvoritelj dolazi u Zemaljski vrt, kako bi jednom od stanovnika ispunio želju, nadala se da će i njezin red doći, a ona će tada, već se unaprijed radovala, tiho, ali s nadom, zamoliti za kapljicu boje za svoja ružna krilašca.

Život u vrtu bijaše dobro organiziran. Svatko je znao svoj dio obveza, svoj posao. Nitko nije ljenčario, svi su radom pridonosili životu zajednice, a najstariji bumbar dijelio bi hranu i namirnice svakom prema potrebama. U vrtu je vladao red, rad i radost.

Ružna bubica bijaše jedno od najmarljivijih stvorenja u vrtu. Po nektar i cvjetni prah odlazila je u najudaljenije kutke vrta, na bojeći se letjeti dugo u nepoznato i novo i zajednici je uvijek donosila najslađe plodove cvijeća. Tako je jednog predvečerja, kad se, natovarena cvjetnim prahom i nektarom, spremala poletjeti put doma, na samoj međi Zemaljskog vrta i pustinje, na mirisnom cvijetu bodljikave ruže ugledala nešto lijepo, prelijepo. Cvijet na cvijetu. Kao da je divlja ruža procvala nekim novim, još neviđenim cvijetom. Kad se primakla bliže da se nagleda te ljepote i nehotice nožicom dotakla taj čudesni cvijet, gle, on se umah sklopio u čarobni pupoljak. Pupoljak iz kojeg ljutit zagrmi glas:

- Tko si ti rugobo i zašto mi smetaš?

- Oprosti! - tužno zamoli bubica. - Htjedoh vidjeti tko si, cvijet ili kukac. Takve ljepote ne vidjeh za čitavog svog života. Reci, tko si?

- Ja sam leptir, jedini najljepši kukac na svijetu! - nadimao se šireći krila pred razrogačenim očima male bubice. - Hej, a što to imaš na nogama? Dobro miriše, daj mi malo!

- Ne mogu, to je cvjetni prah koji moram odnijeti u zajednicu - uplašeno je ustuknula bubica.

No, kako je leptir bio uporan i zanovijetao prijeteći da će umrijeti od gladi, a ona mu ne želi spasiti život darujući bar mrvicu od tog izobilja, bubica popusti, odlučivši darovano nadoknaditi tako da se odrekne svoje večere. Ali kad se jednom leptir dokopao cvjetnog praha nije pustio bubicu dok se do sita nije najeo. Kad malena ugleda da joj od cjelodnevnog rada i skupljanja hrane ostade tek nešto malo poboja se što će joj reći Bumbar i zamoli leptira da s njom pođe u zajednicu kako bi se lakše opravdala. Znala je da će svi biti popustljiviji kad ugledaju kakvog im ljepotana dovodi. I leptir, saznavši da zajednica ima veliko spremište puno cvjetnog praha, nektara i meda, spremno odluči krenuti s bubicom.

Kod kuće već su se svi zabrinuli gdje li se izgubila mala, a kad vidješe da im donosi tako malo cvjetnog praha svi uglas ljutito zazujaše. Ne pravdajući se ona pognute glave istrese doneseni prah u spremište i tiho prošapta: - Oprostite! a drhtavom nožicom pokaza na gosta što je sve vrijeme stajao iza nje: - Ovo je moj prijatelj!

Zastade im dah i svi zadivljeni u čudu gledahu prelijepog neznanca.

- Tko si ti, ljepotane? - prštala su pitanja sa svih strana. - Hoćeš li biti i moj prijatelj?

- Ja sam leptir, najljepši leptir! - kočoperio se šireći krila pred njihovim razrogačenim očima. - Prijatelj ću biti onome tko me najbolje pogosti!

Jedan po jedan kukac, jedna po jedna bubica pogledavši ga okrenuše se i otiđoše put svojih domova. Svatko je od njih imao svoj posao i njime priskrbljivao hranu za sebe i svoje nejake, djecu i starce, no nitko nije želio raditi i za mladog i zdravog, pa bio on i prelijepi leptir.

- Što je sad ovo? - uvrijeđeno će leptir. - Kakvi primitivci! Zar su očekivali da ću im biti ukras tek tako? Hajde, ti ružna bubo, odvedi me u svoj dom i nahrani, sama si rekla da sam tvoj prijatelj, pa dokaži to!

I tako je bubica, iako povrijeđena njegovom grubošću, odvela svog prelijepog prijatelja u svoj dom, darujući mu svoju večeru i ležaj, a ona je umorna zaspala pred pragom kućice, ispod rascvalog grma jasmina. Idućeg dana leptir je odbio prihvatiti obvezu što mu je odredio stari Bumbar, kako bi zaradio svoj dio hrane i smještaj u vrtu. Zatražio je od Bubice da ona radi za njega, ako ga želi i dalje imati u svojoj blizini. Govorio joj je:

- Znaš, ti ovako ružna, imajući mene ljepotana za svog prijatelja, bit ćeš cjenjenija i vrednija u očima stanovnika vrta, a za to se isplati, priznat ćeš, pljunuti u ruke i raditi za nas oboje.

I što je mogla mala, nego raditi od jutra do mraka i u zajednici doprinositi radom i za sebe i za leptira.

Možda bi to nekako i išlo, da se umišljeni leptir nije toliko umislio i počeo precjenjivati svoju veličinu i vrijednost te poželio duplu porciju, a kako to ipak bubica uz sav napor nije mogla odraditi, leptir je jednog dana, kad su svi otišli za svojim poslom, jednostavno otišao u skladište i pojeo najbolje zalihe meda, nektara i cvjetnog praha.

Tri se dana nije mogao pomaknuti iz kreveta, pa su zato Bumbar i razljućeni čuvari skladišta došli k njemu da mu izreknu osudu:

- Ti si sve vrijeme ljenčario i spavao. Ništa nisi učinio za zajednicu, a sad si nas još i pokrao. Moraš odraditi ukradeno, a nakon toga zauvijek otići iz našeg Vrta - bili su oštri i odlučni.

Kad se Bubica vratila s rada, dočekao ju je uvrijeđeni leptir:

- Ti si za sve kriva. Dovela si me u ovu škrtu zajednicu. Pored vas bih umro od gladi. Htjela si imati najljepšeg prijatelja, pa sad to i plati.

I mala pristade odraditi ukradeno umjesto leptira. Ali kamo otići? Gdje li to ima dovoljno praha da se nadoknadi šteta što je učini prelijepi prijatelj. Koliko god je razmišljala, uvijek joj se kao jedini odgovor nametala Vjetrovita planina. Nikad tamo nije bila, čula je iz priča starih bubica i kukaca kako na Vjetrovitoj planini raste najljepše cvijeće medenog praha, ali do tamo treba preletjeti nepreglednu bezvodnu pustinju. Nije čula da se itko ikada odande živ vratio. Kako su bubice i kukci navaljivali da se ukradeno nadoknadi, ne preostade joj drugo nego poći do cvjetnih vrtova Vjetrovite planine. Leptir je ne htjede ispratiti, već je zamotan u cvjetne latice duboko hrkao.

Prolazili su dani i noći, noći i dani, ali bubica se nije vraćala. Leptir je bio sve zabrinutiji, jer mu je ponestajalo zaliha hrane i približavao se dan progona. I onda kad su već svi izgubili nadu, sa zadnjom zrakom sunca što zalazi stigla je, sva izranjena, izgrebana, polomljenih krila, još ružnije nego prije, ali krcata najslađim prahom, mala bubica. S posljednjim atomom snage istresla je pred skladište obilat teret prikupljene hrane i teškom mukom otišla do jasminova grma. Leptir je već spavao.

Kad ju je idućeg jutra ugledao, sad izranjenu i još ružniju, ne htjede je ni pozdraviti. No, nakon doručka, kad je dočuo kako je bubica donijela prah slađi od najslađeg što su ga ikad pronašli, kočoperno sjede do nje i zapodjenu razgovor:

- Znaš, uvijek si bila ružna i bio sam ti prijatelj iz samilosti, no sada si prava rugoba i ne mogu više biti tvoj prijatelj. To je poniženje za mene ovakvog ljepotana. Ali - prepredeno je nastavio - kad bi me hranila tim čudesnim prahom s Vjetrovite planine, e onda bih ostao tvoj prijatelj!

- O, zloćo jedna! - prvi put uskipje bubica - Kakav si ti stvor? Umalo sam život ostavila tamo u pustinji podno Vjetrovite planine, kako bih nadomjestila hranu što si nam je ti ukrao, a ti mi ni hvala ne reče. Zar te nije stid? Zar ti nemaš srca? - i ispruživši nožicu dodaknu leptiru na grudima mjesto gdje bi trebalo kucati srce. Ništa, baš ništa ne osjeti. Ništa ne ču.

- O, bijedniče, pa ti nemaš srce? - začudi se nemalo bubica.

- A što će mi srce? - uvrijeđeno će Leptir. - Tebi tvoje i nije od velike koristi. Ja sam živ, zdrav i štoviše prelijep i bez srca sasvim mi je dobro!

Rekavši to - ode.

Baš tog je dana Stvoritelj obilazio stanovnike Zemaljskog vrta i kad zvončići kraj potoka zazvoniše podne, a sunce sjede na vrh najviše jele da se odmori, čudesna se tišina i zlatna svjetlost razli po svem vrtu. Svjetlost koja grije, ali ne žari, plamenom bukti, ali ne pali, dodiruje milujući i cjelivajući, u tren obgrli čitav vrt. Svaka se glava sagnu k zemlji i svaka se nožica prignu Stvoritelju na pozdrav, a svako srce u šutnji poželje da baš njega Stvoritelj za želju upita.

Svjetlost je prolazila polako, milujući svako krilce, svaku glavicu, cjelivajući bubice, kukce, travke, cvjetove, stabla i grmlje. Prolazila, prolazila, prolazila - ne zaustavljajući se. A onda ipak stade. Svi pogledaše koga je to Stvoritelj izabrao da mu želju ispuni. I gle, svjetlost je treperila čudesno pred bubicom, baš pred ružnom bubicom.

- Reci malena, želju mi svoju najveću povjeri!

Svi su znali što bubica od sveg srca želi. Konačno došao je i taj dan kad može postati lijepa kao i ostali. Kad može nestati njezine ružnoće. No, bubica je dugo šutjela, a kad je konačno prozborila svi bijahu razočarani, uistinu svi, osim Stvoritelja, jer bubica je samo kratko rekla:

- Želim da leptir dobije srce!

Razočarani kukci i bubice raziđoše se kućama, uvjereni kako bubica nije samo ružna, već i glupa, kad je zbog nezahvalnog leptira propustila životnu priliku. Mnogi odlučiše kako će je od sada još više izbjegavati. Ali ona, mirna i zadovoljna, ode i zaspa pod grmom jasmina.

Kad se idućeg jutra s prvom zrakom sunca probudila i umila u rosi, začuđeno zastade zagledana u sasvim novi odraz svog lica u kapljici. Ne bijaše više ružna, izgrebana, izranjena i bezbojna. Čitavo joj tijelo bijaše kao novo, a krila prekrasna - poput krvi crvena, s pet crnih točkica što su blistale. Tako ona ružna bubica postade prelijepa Božja ovčica. Stvoritelj joj darova boju Ljubavi i ime Neba, a onom umišljenom i zlom leptiru podari srce i zemlju napuči raznim vrstama leptira kako ni jedan ne bi bio najljepši i jedini, kako se ni jedan ne bi nikad više uzoholio.

Evo, mala i velika djeco, svi vi koji priče volite, iz njih učite i poruke iščitavate, znajte da Stvoritelj ima ključ od svakog srca i poznaje želje, jednako one izrečene i one skrivene, a Njegovi darovi uvijek su čudesni, na radost i pouku darovani.

(Iz knjige: Djetinjstvo na dlanu ljubavi)