Prema liturgijskoj konstituciji spomenutoga koncila vrlo je važna uloga Svetog pisma u cjelokupnom slavlju liturgije, posebno euharistije, jer se baš u slušanju riječi Božje gradi i raste crkvena zajednica. Liturgijska obnova vratila je središnje mjesto Božjoj riječi i dosljedno tome, ne samo da je evanđelistar dobio istaknuto mjesto u ulaznom ophodu odmah do križa, već je i navještaj Božje riječi, nakon toliko vremena zaborava, ponovno pronašao svoj simbolični prostor. Važnost te Božje riječi zahtijeva u crkvi posebno prikladno mjesto s kojega se naviješta i prema kojemu se usmjeruje pažnja vjernika tijekom čitanja Riječi. To se mjesto izriče grčkim nazivom "ambon", nastalom od glagola "anabaiono", što znači: idem prema gore, penjem se, što dakle predmnijeva povišeno i osobito urešeno mjesto, koje uz praktičnu funkciju bolje čujnosti i zapažanja, ima i vrijednost znakovitosti, čime se želi istaknuti središnjost i važnost Božje riječi.

Ako se o oltaru moglo govoriti kao nečemu što se nalazilo i u poganskim hramovima, na tim mjestima nigdje ne susrećemo mjesto ili prostor za čitanje poruke, pa bila ona i poganska. Za razliku od pogana, već od samoga početka se kršćanski kult očituje duboko vezan uz navještaj Riječi, objave i poruke Božje. Svete knjige spadaju u svetinje zbog kojih kršćani odlaze i u smrt, te se ne treba čuditi što car Decije 250. godine pokreće oštro progonstvo s izričitim zahtjevom da se unište i spale kršćanima svete knjige.

Kada je pak Crkva slobodom dobila mogućnost da gradi bogoslužne prostore po svojem ukusu i prema svojim zahtjevima, posebno je mjesto ostavljeno naviještanju Riječi, pa je tako nastao ambon. Ovaj "drugi" stol tvori sveto mjesto gotovo poput oltara. Na oba se ta mjesta obavlja euharistijsko slavlje, koje se sastoji od Riječi i Žrtve. S vremenom je uvedena praksa građenja više takvih prostora, pa imamo ambon za obična čitanja, a opet i onaj za naviještanje Evanđelja i izgovaranje homilije. U nekim starijim crkvama i bazilikama možemo još susresti takve primjere. No, s vremenom je došlo do razjedinjavanja misnog slavlja, pa je tako uveden kor za pjevače, a uskoro i posebna propovjedaonica, često u sredini crkve, obično tako da napola dijeli crkvenu lađu od svetišta.

Obnova Tridentinskog koncila učinila je određene pomake uvođenjem posebnih pomičnih stalaka, uzdignutih na jednoj ili drugoj strani glavne lađe, kao izražaj propovijedanja, često i izvan euharistije, prije ili čak i nakon mise. Propovjedaonica sve više postaje mjesto ljudske (misnikove) riječi, a sve manje prostor Božje riječi. Zato je posljednji koncil dobro uočio ove nelogičnosti i odstupanja od prvotne uloge ovoga svetog mjesta ili prostora, da ne kažemo predmeta. Ambon je u duhu sadašnjih liturgijskih gledišta stol Riječi, u uskoj teološkoj povezanosti sa stolom Kruha.

Oltari u današnjim novosagrađenim crkvama imaju svoje vidljivo središnje mjesto, ali za ambon kao da još uvijek ima dosta poteškoća u traganjima za simbolikom i vraćanjima njegova značenja. Obnova ističe sve više važnost Svetog pisma u liturgijskim slavljima, posebno dakako pri euharistijskom skupu, pa mu se s doličnim poštovanjem treba pristupati, a posebnu mu počast liturgija iskazuje i postavljanjem uskrsne svijeće, koja stoji i gori uz ambon kroz cijelo vazmeno vrijeme.