Taj čudački naslov, stih britanskog pjesnika Popea, nadjenut je ljubavnom filmu scenarista Charlieja Kaufmana, autora netipičnih i virtuoznih scenarija. S redateljem Spikeom Jonzeom izradio je "Biti John Malkovich" (1999.) i "Adaptaciju" (2003.), a njegovi su i "Ispovijedi opasnog uma" (2002.). Riječ je o postmodernim ironijskim scenarijima, koji zahtijevaju vrhunsku glumu, pa njegovi glumci dobivaju Zlatne globuse i Oscare, a i filmovi osvajaju mnoge nagrade po američkim i svjetskim festivalima.

S "Vječnim sjajem nepobjedivog uma” (2004.) Kaufman je pomaknuo granice romantične komedije. Riječ je više o drami s elementima fantastike, nego o crnoj komediji. Ponovno je drukčiji i lucidan. Novi je scenaristički rebus režirao Francuz Michel Gondry, koji se proslavio kao redatelj glazbenih spotova, pa film ponešto zahvaljuje i Gondryijevoj izvanrednoj vizualnoj invenciji, poetskom i maštovitom nadrealizmu. Ako Gondry i nije nekakav genijalni redatelj, izvrstan je ilustrator Kaufmanovog unutarnjeg svijeta, suvereno se kreće zapanjujuće rastrganom sintaksom filma. Zakoni vremena i prostora neobično su ispremiješani. "Vječni sjaj" kreće se asocijacijama sjećanja i slikama iz snova. Osvojio je već mnoge nagrade na američkim i svjetskim festivalima (kao najbolji film ili najbolji strani film), a najviše je nagrada, razumije se, pobrao scenarij Charlie Kaufmana, nekoliko čak i režija Michela Gondryia, nekoliko najboljeg glumca Jim Carrey i najbolje glumice Kate Winslet, dobio je i poneku nagradu za vizualne efekte, kostime i glazbu.

Tridesetih godina postojala je "komedija ponovnog vjenčanja", dok se u "Vječnom sjaju" Kaufman prebacuje u 21. stoljeće na znanstveno fantastičan i psihodeličan način Philipa K. Dicka. Osnovni je motiv o Orfeju i Euridici, ali obrnut, junak se mora neprekidno osvrtati za voljenom u snu, da bi spriječio njeno brisanje iz svoga sjećanja, i tako je spasio za sebe.

Kaufmanovi su karakteri profinjeno izrađeni, ponekad neugodni, ali zato vrlo realni. Film odiše snažnim realizmom, i tu dolazimo do prividnog paradoksa, jer je umah i izrazito fantastičan. Jedan od primjera da realizam i fantastika nisu obrnuto proporcionalni.

Što se film bliži raspletu, scenaristička slagalica postaje logičnija i cjelovitija. Znanstvena se fantastika (futuristički pronalazak) prepleće s nesputanom fantastikom snova. Bioetička priča o tehnologiji, koja odlazi predaleko u manipulaciji ljudskim umom pa briše ljubav i ljudskost, govori nam dublje istine o nama samima. Moderni postvareni čovjek često nije svjestan, ne samo gubitka ljubavi, već i gubitka sjećanja koja također čine život vrijednim.

I prije gledanja filma naslov "Vječni sjaj pobjedonosnog (zapravo točnije: neumrljanog, besprijekornog, bezgrešnog) uma" i ne možemo doživjeti drugačije nego kao ironičan i patetičan. Radnja filma to samo potvrđuje, jer takvo blaženstvo likovima izrazito nedostaje. No, Kaufman ne bi bio Kaufman da pri kraju filma ne čini još jedan ključni smisleni obrat. Ironičnom značenju naslova vraća naivnost i prvobitni pathos Popeova stiha. Tu "neumrljani um" više ne znači odsustvo ljubavi, već samu ljubav, koja djeluje dublje nego što znanost i SF tehnika sežu, pa se ne može ni tehnički izbrisati. Premda je svako međusobno sjećanje izbrisano, Joel i Celemntina zadržali su svoje zajedništvo nekako izvan materijalnih činjenica ovog svijeta. Kao da je mentalna Clementine u Joelu bila zbiljska i transcendentna Clementina (u Bogu), ili mentalni Joel u Clementini. Fantastika prelazi u pojavljivanje nepojavnog, u viđenje onostranog u snu, a film u himnu o bezgrešnoj i pobjedonosnoj ljubavi koja transcendira svijet.