Isus pere noge svojim učenicima. Ovim činom počinje drugi dio Ivanova evanđelja (gl. 13-20): Isus se objavljuje prijateljima. U prvom dijelu (gl. 1-12) Isus se objavljuje Židovima. Ali "k svojima dođe i njegovi ga ne primiše". Sada se objavljuje "onima koji ga primiše", i njima "podade moć da postanu djeca Božja" (Iv 1, 11 s.).

Počevši od prizora pranja nogu, evanđelist koristi topliji ton, pun srdačnosti i nježnosti. Razgovor s učenicima postaje intimniji, prisniji, pun povjerenja. Govori im kao svojim prijateljima. Dok u prvom dijelu Ivanova evanđelja imamo toliko osporavanja, nerazumijevanja, neprijateljskog stava prema Isusovoj riječi, sada sve teče mirno, bez velikih napetosti. I ako nadođu neshvaćanja, Isus ih rješava smireno, s puno ljubavi i obzira.

Ivan ne govori o ustanovi euharistije. O tome je govorio u besjedi u Kafarnaumu (gl. 6). Pranjem nogu učenicima želi istaknuti kakvo mora biti raspoloženje u sudjelovanju i u primanju euharistije, da ona bude istinita, radosna, plodna.

Ima u ovom Isusovu činu nekih izričaja koje je teško shvatiti. Tako: Isus "ustade od večere" da učenicima opere noge. Zbilo se to za vrijeme blagovanja. Obično se noge peru prije blagovanja. Želio je učenike nekako uznemiriti. Isus pranjem nogu, po židovskom shvaćanju, vrši uslugu najnižeg sluge. U učenicima ovaj čin stvara sablazan - kao i križ. Ono što židovski učitelj svojim učenicima ne bi nikada učinio, baš to Isus čini. Želi u njima ispraviti krivu sliku koju imaju o Mesiji, i da prihvate sliku istinitog Mesije, kojeg su proroci navijestili i kojeg prva Crkva na svojim sastancima slavi: "On (Isus), trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe oplijeni (kenosis ) uzevši lik sluge..." (Fil 2, 6 s.)

Teškoće stvara i izjava: "Koji se okupao ne treba drugo da opere, nego noge - i sav je čist" (Iv 13, 10). Teško se to može shvatiti. Ima u rukopisima bar sedam inačica koje bi htjele bolje osvijetliti ovaj tekst. Tako Sinajski kodeks (iz 4. stoljeća) ima: "Tko je okupan nema potrebe prati se."

Nije lako shvatiti smisao pojedinih izričaja. To je uostalom način pisanja svojstven evanđelistu Ivanu. On na taj način potiče na poniranje dublje u događaj koji nam na prvi pogled izgleda dosta jasan.

Jasan je teološki smisao: "Ako dakle ja, Gospodin i Učitelj, vama perem noge, treba da i vi jedni drugima perete noge." (13, 14) Što znači "jedni drugima". Stara je predaja to doslovno shvatila i uvela u liturgiju Velikog četvrtka. Za udovice, da bi bile pripuštenu u službu u Crkvi, traži se da "svetima peru noge". Možemo shvatiti da je u toj izreci uključeno kako moramo prihvatiti i one ponižavajuće, odbojne, odurne čine u služenju braći. Tako su to shvatili veliki apostoli ljubavi prema bijednima, zaraženima neizlječivom bolesti.

No pranje nogu ima i drugi smisao. Isus je taj čin obavio samo jednom. Stoga stvara zbunjenost i čuđenje kod učenika. Očito je da Isus pranjem nogu ne želi da ga naprosto u tome slijede. Htio je ovim činom dati "proročki" znak svoje ljubavi "do kraja", pružiti učenicima ključ razumijevanja njegova života i smrti.

Isus ovaj čin počinje uvodom koji je vlastit evanđelistu Ivanu: Otac mi je sve predao. Od Boga je izišao i k Bogu ide. Očitovao nam je Očevu ljubav. Stoga ovaj čin (ponižavajući i ropski za svakoga židovskog vjernika), postaje objaviteljski. U tom činu otkriva se otajstvo utjelovljenja, njegove smrti i uskrsnuća, kao i smisao naše euharistije. Isus se stavlja nama na raspolaganje, u naše ruke, kao naša hrana, da bude s nama Bog, za nas i u nama.

Ovaj nam čin ne kazuje samo što je Isus za nas, nego što je Bog za nas. I evo, Isus nam otkriva Boga kao Onoga koji se stavlja u službu čovjeka; da shvatimo što to znači da je Bog "Ljubav" i da je toliko ljubi svijet da je dao svoga Sina Jedinorođenca, da se svijet spasi po njemu.

Otkrivamo u tome činu i dostojanstvo čovjeka. Po Božjoj Riječ "sve postade", po Riječi koja je život za nas. Otkrivamo da smo stvoreni i ljubljeni od njega, te da možemo sebe u punini ostvariti samo u služenju drugima, u prihvaćenju drugoga.

"Primjer sam vam dao, da i vi činite kao što ja vama učinih." Ne u smislu da oponašamo taj čin, nego da "činimo" ono što je Isus činio cijelog svoga života, posebno u svojoj muci, smrti i uskrsnuću; da budemo svojim činima objava Boga koji je ljubav; da budemo kao sv. Franjo koji ljubi gubavca, kao sv. Vinko Paulski, kao sv. Kamilo... kao Majka Terezija iz Kalkute, i nebrojeni drugi apostoli ljubavi, dobri Samarijanci; da shvatimo da je ljubav-karitas bitna oznaka kršćanstva.

Pranje nogu ukazuje na ozračje euharistijskog slavlja, na ozračje ljubavi i zajedništva. "Najveći među vama, neka je najmanji, a predstojnik kao poslužitelj!" (Lk 22, 26)

Ima jedan cilj kojemu svatko ide, htio ili ne htio, a to je smrt. Postoji trenutak o kome svatko postavlja pitanje: je li smrt posljednji cilj ili nešto slijedi i nakon nje; završava li smrću sve ili ima nešto i nakon smrti? O odgovoru na to pitanje ovisi čovjekova radost ili tjeskoba. To je pitanje cjelokupne naše povijesti. Tko to pitanje izbjegava, možemo reći da je promašen čovjek, da prestaje biti čovjekom.

Sve na svijetu i u našem životu može biti otklonjeno, ne mora se nužno zbiti. Samo je smrt sigurna i neotklonjiva. Stoga je razumljivo da si svi ljudi postavljaju to pitanje. Jedino čovjek, među svim bićima na zemlji, zna da jednom mora umrijeti. Razumljivo je po sebi da postavlja pitanje: završava li smrću njegovo postojanje ili je smrt početak jedne nove faze u njegovu životu, novi način postojanja.

Uostalom, smrt je u našem životu prisutna već od rođenja. Možemo dati različite odgovore na pitanje: što će biti od ovoga djeteta? Ali jedno je sigurno - da će umrijeti. I prirodne katastrofe, potresi, poplave, snježni zameti, kao i bolesti, pošasti, ratovi, teroristički napadi itd., potvrđuju nam činjenicu nesigurnosti života. U našem vremenu doživljavamo strašnu stvarnost "apsurdne smrti" na svim kontinentima: ratovi, logori, etničko čišćenje, prometne nesreće... Smrt kuca na svačija vrata i dolazi uvijek nenadano, kao "tat u noći". A smisao života ovisi o smislu koji imamo o smrti i obratno.

Sve religije pokušavaju u svojem vjerovanju i u svojim mitovima odgovoriti na to pitanje. Ali uvijek ostaje nešto tamno i nedorečeno. Mudraci i filozofi imaju o smrti veoma uzvišene misli, utješne, ali malo uvjerljive. Redovita su njihova razmatranja o smrti prožete nesigurnošću, strahom, tjeskobom. I umjetnici svih vrsta se bave tim problemom smrti, i u njihovim djelima susrećemo divne ideje i misli, ali redovito su mračne i tjeskobne, u odnosu na pojedinca prema Bogu i religioznom svijetu. Znanost je danas uvelike rasvijetlila trenutak smrti. Može se s izvjesnom sigurnošću ustanoviti trenutak kliničke smrti, ali se ne može ništa reći što se s čovjekom zbiva poslije smrti. O tome može nešto reći filozof i teolog, ali ovdje je govor o metapovijesnom i metafizičkom događanju i malo se toga može izreći. Maštanja raznih okultističkih pokreta, kao što su spiritizam, teozofija i razni drugi, kako smo vidjeli, redovito su plod našeg nepoznavanja prirodnih pojava, a često je očit i sotonski utjecaj, a najviše je prisutna prijevara i laž.

Međutim život nema smisla, ako ne znamo pravi smisao svojeg svršetka, svoje smrti. Samo onaj tko ispravno shvati smisao svoje smrti, može s mirom i radosno provoditi svoj zemaljski vijek, s ljubavlju se posvetiti svojem pozivu i zvanju. Smisao smrti daje i mladima i starima, uza sva stradanja i bolesti, onaj bistar i smiren pogled, koji odražava blaženu vječnost koju očekuje i kojoj se nada.

Živimo ne da umremo i da nestanemo zauvijek, već da živimo vječnim životom kome je ovaj samo priprava. Smrt je radosni prijelaz koji nam je Isus otvorio svojom mukom i smrću, svojim vazmenim otajstvom. Od sada smrt, iako čuva svoju strahotu i užas kidanja i rastanka, postaje radostan trenutak susreta s Ocem. Sv. Franjo naziva smrt "sestricom", koja nas vodi tom blaženom susretu, u novi, vječni, blaženi život.

Vjera u prekogrobni život preobražava naš život već ovdje na zemlji. Život postaje priprava za taj odlučni i sigurni prijelaz. Misao na posljednje stvari usmjerava sve naše čine u tom smjeru. Vjernik koji vjeruje u život vječni radosno prihvaća poslove i obveza u ovom svijetu, uvjeren da gradeći ovaj svijet gradi sebi svoju vječnu domovinu; gradeći s ljubavlju zemaljski dom, gradi svoj konačni dom, koji je i Očev Dom.

"Dobro umrijeti, umrijeti u miru i s predanjem, najveća je umjetnost našega života. Ali, nažalost, u kulturi našega života, ova je umjetnost najviše zabačena, i to stoga što ne želimo živjeti istinu smrti." (B. Häring)

Pravi kršćanin ne samo da se pripravlja na smrt, i živi dostojno tog trenutka prijelaza, nego i žudi za tim trenutkom kao sveti Pavao: "otići i biti s Kristom" (Fil 1, 23). To je trenutak, kada će se u punini ostvariti riječi Gospodnje: "Žalost će se vaša pretvoriti u radost, i radosti vaše nitko neće uzeti." (Iv 16, 20-22) Jer u nebeskom Jeruzalemu: "smrti više biti neće".

Završimo ovaj niz razmatranja o smrti mislima kard. Franje Kuhariće, iz njegove Duhovne oporuke:

"Obredi moga ukopa neka budu prožeti vjerom u život vječni, u uskrsnuće tijela. Uvijek sam čvrsto i radosno vjerovao u tu Božju istinu o čovjeku. To je najsvetija, najpotresnija i najsudbonosnija istina o postojanju čovjeka. Posljednje stvari - novissima - stoje pred svakim čovjekom kao konačna stvarnost pred kojom stoji naš posljednji izbor: prihvatiti zauvijek Božju ljubav ili je zauvijek odbaciti. Uvijek sam o toj istini rado razmišljao; rado sam je propovijedao. U tome je sav smisao i bit našeg postojanja. Zato je smrt sveti trenutak rađanja za vječnost. Kad budete čitali ovu oporuku, ja ću već proći kroz iskustvo toga otajstvenog prijelaza i susreta s božanskim Sucem. Kakva spoznaja! Nova i vječna! Ljudima na zemlji nepriopćiva. Istina je otkrivena! Prijatelji, samo to je važno!

Braćo i sestre, prijatelji! Svima vam bio radostan susret s Bogom našim u nebeskoj Crkvi! Tako neka bude! Tako neka bude!"

(Završetak serijala)