Iz samog naslova izjave visokih vjerskih predstavnika, "Život je Božji dar", proizlazi "njegova svetost i nedodirljivost", kako i sami kažu. Ili, nadalje: "Život je neupitna vrijednost i vjerske zajednice se zalažu za zaštitu svakog oblika ljudskog života, od začeća do prirodne smrti."

Iz samo ovih nekoliko riječi jasno je da o životu i smrti ljudskog bića, kao što i sami kažu, može odlučivati samo Bog, koji je taj život i dao. Iz tih riječi je također jasno da vjerski predstavnici očekuju da se u civiliziranoj i humanoj državi donesu zakoni koji će štititi taj ljudski život od začeća do prirodne smrti i naravno zabranjivati uništavanje toga života.

Razumljivo je da vjerski predstavnici, niti bilo tko drugi razuman i dobronamjeran, ne mogu i neće predlagati ni zahtijevati bilo kakvu kontrolu intimnog života bilo koje osobe, niti će država, bez obzira na zakon, moći kažnjavati ono što ne može dokazati. Hoću reći da, iako ubojstvo nerođenog djeteta, najnemoćnijeg i najnedužnijeg ljudskog bića, smatram najužasnijim zločinom, kao što ga i Drugi vatikanski sabor naziva užasnim zločinom (RN 51), i držim da je u korijenu i temelju svih drugih zločina u ljudskom društvu, ipak sam čvrstog uvjerenja da je još veći zločin državni nadzor i kontrola intimnog osobnog života pojedinaca, što bi bilo najgrublje oduzimanje ljudske slobode, koju i Bog najviše poštuje, makar bezbroj puta bila na štetu toga pojedinca ili na štetu novog života koji se razvija u tijelu te osobe.

Dakle, smatram da država, radi principa, treba donijeti Zakon o zaštiti ljudskog života od začeća do prirodne smrti te zaštiti obitelji. U tome zakonu bi svakako trebale biti predviđene sve mjere za praktičnu primjenu i za dobrobit obitelji, kao i sankcije zbog nepoštivanja toga zakona.

U kaznenom zakonu također bi bilo potrebno predvidjeti kaznene mjere za zločin umorstva nerođenog djeteta, što postoji i u današnjem Kaznenom zakonu, za slučaj, kako se kaže, protupravnog prekida trudnoće, iako nitko nikada nije ni za to odgovarao. Stoga nije potrebno donositi bilo kakav zakon o zabrani toga nedjela, jer gdje bismo stigli kada bismo za svaki pojedini zločin donosili posebne zakone, pored Kaznenog zakona u kojem se nabrajaju sva kaznena djela i pojedine kazne. No najvažnije i najbitnije je da zlo i zločini ne budu legalizirani, jer se time u očima ljudi zlo pretvara u nešto dobro, a pojedinačni zločini postaju kolektivni zločini za koje svi snosimo odgovornost, jer zakone donose parlamentarci koje smo svi birali.

Mi koji se protivimo takvim zakonima, bolje reći perverzijama zakona, trebamo se bar od njih ograđivati, a crkveni predstavnici bi još trebali parlamentarcima koji su članovi Crkve izricati i crkvene mjere koje imaju na raspolaganju, ako bi glasovali za antivjerske i antihumane zakone, ili ako ne bi zahtijevali da se ukinu takvi postojeći zakoni, kao što je tzv. Zakon o tzv. zdravstvenim mjerama za tzv. ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece iz 1978. godine.

Ujedno još želim naglasiti da, ako bi se donio Zakon o zaštiti ljudskog života od začeća do prirodne smrti i zaštiti obitelji, čime bi automatski morao prestati važiti prethodni zakon koji dopušta oduzimanje života nerođene djece, ni malo ne stoji zaključak protivnika zaštite ljudskog života da bi žene prekidale život svoga nerođenog djeteta kod nadriliječnika i da bi umirale, jer je, na žalost ili na sreću, i takva ilegalna djelatnost u stručnim rukama.

Nema više "baba paklenjača", a ni medicina nije onakva kakva je bila prije 80 ili 100 godina. Za primjer nam može poslužiti Poljska, koja od 1993. godine ima na snazi vrlo restriktivan zakon na tome području, pa ipak ni jedna žena nije umrla iz tih razloga, kao što ne umiru žene niti na Malti, niti u Irskoj, niti u Portugalu, gdje nema slobode uništavanja nerođenih ljudskih života, a te zemlje su kao takve ušle i u Europsku Uniju.

Posebno takvih "prava" nema u islamskim zemljama, gdje žene prosječno rađaju po sedmero djece. Takve zemlje imaju budućnost, za razliku od nas i gotovo cijele nazovi kršćanske Europe, koji izumiremo jer jedna žena prosječno rađa manje od 1,5 djeteta.