Prije nego li iznesemo razgovor s prof. Tenšekom, zapitajmo se koliko je zapravo ekumenizam važan za nas, za Crkvu. Jeste li primijetili koliko se sam Papa zalaže za dijalog s Pravoslavnom Crkvom? Koliko god da je star i nemoćan, sve češće potiče nove ekumenske događaje, a u posljednjih nekoliko mjeseci dogodila su se dva posebna. Sam Papa osobno je carigradskim patrijarhu Bartolomeju I. predao relikvije sv. Grgura Nazijanskog i sv. Ivana Zlatoustoga, a u kolovozu prošle godine posebno izaslanstvo vratilo je Ruskoj Pravoslavnoj Crkvi ikonu Kazanske Bogorodice. Ako volimo Papu koliko on nas Hrvate voli, onda bi nam ekumenizam itekako trebao biti važan.

Prof. Tenšek, Vi ste magistrirali u Francuskoj na temu ekumenizma. Možete li nam malo izložiti kojom ste se temom točno bavili u svojem istraživanju?

- Za vrijeme mojeg studija teologije trajao je Drugi vatikanski koncil, u čijem je središtu bio ekumenizam. Mene je ta tema jako zainteresirala, jer je ekumenizam postavljen kao pitanje vjere, a ne kao pitanje politike ili nekakve taktike. Ekumenizam je s Koncilom u Katoličkoj Crkvi stvarno doživio pomak bez presedana. Odmah nakon što sam 1969. godine zaređen za svećenika, preko uprave provincije omogućeno mi je te sam pošao na postdiplomski studij u Strasbourg, u Francusku i to s čvrstom nakanom da produbim temu ekumenizma. Tamo su jasno razumjeli moje želje, tako da sam za dvije godine boravka dobio i stipendiju francuske vlade. Imao sam dobre profesore teologije, a naročito one za ekumenizam. Posebno tu spominjem svoga mentora Antoina Wengera, koji je po struci bio patrolog, ali i crkveni novinar. S njim sam radio na temi Srpske Pravoslavne Crkve između slavofilizma i okcidentalizma tj. zapadnjaštva. Slavofilizam je bio jedan snažan pokret u 19. stoljeću, sa središtem u Rusiji. Njegov idejni vođa bio je Aleksej Homjakov. Taj je pokret nastojao ideju pravoslavlja ponuditi svim slavenskim pravoslavnim zemljama, kao povezujuću snagu njihova opstanka. Tijekom 18. i u prvoj polovici 19. stoljeća bio je u Srbiji također i snažan suprotni pokret - tzv. prozapadnjačkog mentaliteta. Ruski su se slavofili željeli, na neki način, približiti Srbima i uputili su im jednu poslanicu pod nazivom: "Srbljima poslanje iz Moskve", tiskanu u Leipzigu godine 1860. Ta je poslanica bila tema mog magistarskog rada.

Rekli ste da su profesori jasno razumjeli Vašu želju za studijem ekumenizma. Koliko je pokret ekumenizam bio razvijen u to vrijeme u Francuskoj?

- U Strasbourgu je katolički bogoslovni fakultet bio u sklopu sveučilišta, a u istoj zgradi je bio i bogoslovni fakultet Evangeličke Crkve. Samo hodnik nas je dijelio, pa su se još u ono vrijeme izmjenjivali bilo profesori bilo studenti dvaju fakulteta. Mi smo čak mogli birati i predmete kod evangelika. Ja sam to tada doživljavao vrlo pozitivnom suradnjom. Za mene je značajno da sam kroz te dvije godine prilično ušao u duh reformacije i evangeličke teologije, što mi je pomoglo da dobijem ekumensku širinu i glede zapadnih nesjedinjenih kršćana. No, moja je primarna nakana bila produbiti ekumensku teologiju u odnosu na pravoslavlje i kršćanski Istok.

- Iz perspektive događanja na našem tlu zadnjih 15 godina prošloga stoljeća mogu primijetiti da je jedan od faktora stanovitog povezivanja Države i Crkve u srpskom narodu bio i taj duh slavofilizma, koji je naglašavao da svaka država u kojoj je pravoslavlje dominantno mora imati pravoslavlje kao temelj. Ne bih ulazio dublje u politiku, ali Memorandum Srpske akademije znanosti i umjetnosti možda je imao svoj povijesni temelj i u tom duhu stanovitog nacionalizma slavofilske provenijencije, koji je vjeru suviše miješao s politikom. To delikatno pitanje odnosa vjere i politike u Katoličkoj Crkvi veoma je dobro postavio Drugi vatikanski koncil, iako ne mislim da je i nama katolicima uvijek dovoljno u svijesti koncilski domašaj ekumenskih zahtjeva, pa se i nama nerijetko događa da ili nerazborito miješamo ono što nikako ne bismo smjelo miješati, ili pak dijelimo ono što bi nas trebalo spajati i povezivati.

- Nakon Drugoga vatikanskog koncila došlo je do stvarnih ekumenskih pomaka i na našem tlu. Bilo je tu puno inicijativa, recimo pokretanje biltena "Poslušni duhu", onda međufakultetski ekumenski simpoziji u kojem su sudjelovali Katolički bogoslovni fakulteti iz Ljubljane i Zagreba i Teološki fakultet Srpske Pravoslavne Crkve iz Beograda. Održano je osam takvih simpozija s tematikom koja nije zanemariva za ovo naše zemljopisno područje. Doduše, mnogi kažu da je tu bilo previše taktike. Ja mislim da su se produbljivale važne teme i stvarali odnosi prijateljstva, koji su naglo prekinuti događajima devedesetih godina prošlog stoljeća. Makar su te godine prekretnica za ekumenska događanja na našem prostoru, ekumenizam u najljepšem smislu, kako je to Koncil želio, nije utrnut ni uništen. Je li postignut neki napredak? Mislim da ima puno ljudi i vjernika u Hrvatskoj koji su bili stvarni ekumenisti i koji su se trudili da bi u duhu ekumenizma zračili i širili koncilsku poruku. U zadnje vrijeme malo smo spori. No, dobivam utisak da je sada ponovno pogodno vrijeme u kojem bi valjalo tražiti načine da se započne dijalog, naročito između Srpske Pravoslavne Crkve i Katoličke Crkve. Smatram, naime, da smo u vjeri mi daleko bliži jedni drugima, neko što smo mi katolici s protestantima. Duboko sam uvjeren da je ekumenizam pitanje naše vjere, a ne taktike, pa čak i danas kad je on u stanovitoj krizi. Mislim da ekumenizam, duboko vjerski gledano, nije u krizi. Čovjek koji iskreno razmišlja i po Evanđelju prosuđuje o jedinstvu među kršćanima, uvijek će biti optimist - kako u sadašnjosti, tako i prema budućnosti. Sveti otac Ivan Pavao II. sa svojim suradnicima jako se trudi oko pokretanja ekumenske inicijative. Nadam se da će takvih inicijativa biti više i na ovom našem prostoru.

- Treba pogledati stanje među vjernicima. U priprostom puku i među običnim ljudima vjernicima ima ekumenskog duha. Toga ima i na našoj strani, a i na pravoslavnoj. Samo što se često, kao što je znao govoriti pokojni Tomislav Šagi-Bunić, previše miješa vjernička stvar s politikom i s nacionalnošću, a to se ne bi smjelo. Jedno je biti katolik i biti Hrvat, ili biti pravoslavni i biti Srbin, ali u isto vrijeme u načelu netko može biti i pravoslavni Hrvat ili katolik Srbin. Ne kažem da je to jedno te isto. Dakako da bi u tom kontekstu trebalo veoma odgovorno i otvoreno razmišljati o mješovitim brakovima i o drugim pitanjima, gdje konkretnost života sama po sebi traži ekumenski dijalog i suradnju. Valja to dobro razlikovati pa će se onda i drugačije razmišljati.

Nalazimo se u osmini posvećenoj ekumenizmu. Koliko su ove osmine zaživjele u župama? Naime, kao da se ova molitvena događanja uglavnom organiziraju samo na biskupijskoj razini?

- Još 1974. godine, u vrijeme ekumenskog žara poslije Drugoga vatikanskog koncila, naši biskupi uputili su svim vjernicima pastirski poziv za pokretanje ekumenskog duha i djelovanja. U tom pismu naglasili su vrijednost ekumenske molitvene osmine, koja ne bi trebala biti samo na razini biskupije. Biskupi su jako naglasili potrebu da se u svakoj župi njeguje ekumenski molitveni žar. Znam da je to doista dobro organizirano na razini grada Zagreba, a u novije vrijeme i u drugim gradovima. Na razni grada Osijeka, gdje sam i sam neko vrijeme živio i djelovao, kapucini već odavno (redovno od 1927. godine) nastoje animirati ovu molitvenu osminu. Pa ipak još uvijek je premalo toga na razini župe, premalo se gradi taj ekumenski duh. Ne želim nikoga prozivati, ali bih pozvao sve župnike da, kao pastoralni djelatnici, budu pokretači stvarnog ekumenskog duha, naročito molitvenog duha za jedinstvo koje je sigurno Isusova želja, a i bît Isusove molitve za jedinstvo.

Recite nam konkretno kako se mi mladi, osim molitvom, možemo uključiti u ekumenska kretanja?

- Mladost je uvijek pokretač novoga. Istina je da mladost često ide i mimo struktura, mimo onih uhodanih okvira u kojima smo se mi stariji već nekako zaštitili. Mlade bih pozvao da u svojoj otvorenosti čuvaju i vrednuju ono što je dobro i što su dobra primili. Lijepo je kad se mladi različitih kršćanskih Crkava i zajednica, čak i drugih religijskih nazora, nađu skupa, pa i izvan institucionalne Crkve u nekim inicijativama, primjerice glazbenim ili humanitarnim. Dolazi, naime, vrijeme kad će to biti još aktualnije i gdje ćemo se mi katolici, pogotovo mladi, sve više susretati ne samo s predstavnicima drugih kršćanskih Crkava i zajednica, već i s budistima i s muslimanima. Jako je važno da imamo i da njegujemo osjećaj za međureligijski dijalog, koji je na neki način na tragu tog ekumenskog. Dakako ne bismo ekumenski dijalog smjeli miješati s međureligijskim dijalogom. Kod mladih ljudi je on već veoma živ i prisutan. Njemu je i sam Papa dao zeleno svjetlo s molitvenim susretom u Asizu 1986. i svojim sličnim inicijativama. Veoma je važno da mladi produbljuju ono što je nama katolicima bitno i da tim sadržajima obogate dijalog s drugima.

- Moram priznati da sam bio pomalo skeptičan hoće li se odazvati svi predstavnici drugih kršćanskih Crkava i zajednica koje smo pozvali. Za neke smo bili sigurni da će se odazvati, no za neke smo bili u stanovitoj sumnji. Naročito smo bili skeptični hoće li doći episkop zagrebački Jovan Pavlović. S radošću smo i zahvalnošću Bogu bili svjedoci da se on odazvao i bio sugovornik na tribini. Odazvao se i zagrebački efendija. Tijekom samog skupa pitao sam se: "Pa, to je ekumenski dijalog, to je pitanje dekreta o ekumenizmu i dijaloga među kršćanima, a nije riječ o međureligijskom dijalogu. Što bi tu trebao raditi predstavnik islamske vjerske zajednice?" Međutim on se tu jako dobro uklopio i pozitivno ocijenio susret. On je u svom obraćanju skupu izvrsno napravio razliku između ekumenskog i međureligijskog dijaloga. Osobito me se dojmila njegova ideja da je na tragu ekumenskog dijaloga zapravo i međureligijski dijalog koji bi trebao sve jače zahvatiti i ovaj naš prostor.

Mogu reći da su se na tribinu odazvali svi koje smo pozvali i da je razgovor i susret trajao neuobičajeno dugo, jer je bilo i puno pitanja. Doživio sam taj susret kao potvrdu da u našem narodu postoji iskrena želja da se području ekumenizma i međureligijskog dijaloga puno toga dogodilo u posljednje vrijeme i da se stvari kreću u pozitivnom smjeru.

Na spomenutoj tribini sudjelovala je i gđa Lidija Matošević, prodekanica evangeličkog fakulteta "Matija Vlačić Ilirik" u Zagrebu. Poznato nam je da predajete patrologiju na njihovom fakultetu. Kako je došlo do te suradnje i koliko je ona plodonosna?

- Gđa Lidija Matošević je naša bivša studentica. Studirala je teologiju na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Susreli smo se za Uskrs 2004. godine u jednoj emisiji na Hrvatskoj televiziji. Tamo smo se pozdravili i izrazili obostranu želju da nastavimo suradnju. Tada još nisam znao da će ona biti izabrana za prodekanicu fakulteta "Matija Vlačić Ilirik". Preko ljeta me nazvala i pitala bih li bio spreman predavati patrologiju, bude li taj kolegij uveden na njihov fakultet. Jednostavno sam joj rekao da molbu ne mogu odbiti, jer to je za ekumenizam važno. Smatram se ekumenskim djelatnikom i sve ću učiniti da im izađem u susret, makar mi to zbog mojih obveza neće biti lako. Tako sam od prošle jeseni počeo predavati i kod njih.