Euharistija je središte cjelokupnoga sakramentalnog života, a oltar je središte euharistijskog događanja. Mnogi to vole slikovito izraziti: crkva-građevina je zgrada podignuta oko oltara, a oko oltara se gradi Crkva-zajednica Božjeg naroda. Zato oltar ima značajnu ulogu u životu Crkve i u euharistijskom okupljanju.

Budući pak da je za kršćane jedina žrtva bila ona koju je Gospodin prinio na križu, a oltar je mogao podsjećati i na poganske žrtve, zato su radije u vrijeme prvih stoljeća isticali duhovni karakter žrtvenika: "Što je Božji oltar, ako ne duša onih koji žive svetim životom? S pravom se dakle srce pravednika naziva Božjim oltarom", zaključuj papa Grgur Veliki. A slično i sv. Augustin kaže: "Žrtva kršćana sastoji se u tome da su oni jedincato tijelo u Kristu." Zbog toga je u centru euharistijskog bogoslužja starih kršćana bio vazmeni stol Posljednje večere. Kršćani nisu htjeli podizati oltare ni po primjeru Starog zavjeta, pa su umjesto izraza "ara" (žrtvenik) rabili radije izraz "mensa" (stol), oko kojega se oblikuje zajednica Božjeg naroda u bratskoj ljubavi.

Kad je Crkva dobila slobodu, a poganski svijet na starom kontinentu otišao u zaborav, u liturgiju se sve više uvlačio do tada potisnuti duh poganskog i starozavjetnog bogoslužja, pa sv. Petar Krizolog u 5. stoljeću piše: "Hramovi su preoblikovani u crkve, a poganski žrtvenici u kršćanske oltare." Oltar je tako s vremenom sve više gubio oblik stola, postajao sve više potporanj za razne umjetničke ili arhitektonske apoteoze u čast Krista, Bogorodice ili nekog sveca. A kako je u vrijeme baroka posebno bilo rašireno štovanje euharistije izvan mise, oltar postupno postaje temelj za postavljanje tabernakula i trona za svečano izlaganje euharistije.

Iz posebnih razloga pobožnosti, krajem prvog tisućljeća u crkvama se počinju umnažati oltari, pa uz glavni oltar (s tabernakulom) obično imamo više pokrajnjih oltara, u čast raznim svecima. Posebno je do toga dovelo bujanje pobožnih udruga i bratovština, koje su u crkvama nastojale dobiti svoj oltar, za koji su se posebno brinule i ukrašavale ga. Jasno da je na taj način liturgija slabila svoju svrhu povezivanja i izgrađivanja Crkve, pa je liturgijska obnova Drugoga vatikanskog sabora oltaru vratila prvotnu ulogu središta euharistijskih zbivanja i liturgijskih okupljanja, pa i onda kada se oko njega ili na njemu ništa ne događa: oltar ostaje rječit i šutljiv svjedok vazmenog otajstva.

Oltar ostaje mjesto slavlja Kristove žrtve, ali i središte obnavljanja vazmene gozbe, pa treba čuvati taj karakter i žrtvenika i gozbenog stola. Oltar ne smije trpjeti pretrpanost raznim prikazima, slikama, pa ni teško shvatljivom simbolikom. On već po sebi nosi snažnu poruku, ne zbog natrpanih ukrasa, već zbog svojega središnjeg smještaja u crkvu, u skladnu arhitektonsku sredinu. To dakako vrijedi i za svijeće i cvijeće, što ponekad doista djeluje pretrpano, i često odvlači pažnju od euharistijskog slavlja. U istoj mjeri takvo zapažanje vrijedi i za razglasne uređaje, gdje mikrofoni ponekad znaju umanjivati vrijednost liturgijske poruke, pa i samog oltara kao jedinog središta i okupljališta puka, kako veli Drugi vatikanski sabor: "U novim crkvama dolikuje da se podigne samo jedan oltar, da u jednom skupu vjernika jedan oltar označi jednoga Spasitelja našega Isusa Krista i jednu euharistiju."