Agresivno svjetovnjaštvo totalitarizma nije bilo sadržano samo u partijskim direktivama i zakulisnim spletkama tajne policije, bilo je opći mentalitet društva. Iznad njega su se izdigli samo oni protiv kojih je teror bio usmjeren.

Demokracija je donijela prividnu rekristijanizaciju hrvatskog društva. Većina se izjasnila katolicima. Premda neki samo po nacionalnoj liniji. Mnogi su ulazili u crkvu samo pri krštenju i vjenčanju. No ipak, većina je hrvatskog puka odavno gajila simpatije prema Crkvi, što je povezano s antipatijom prema vladajućoj klasi u komunizmu. Koliko god je Crkva imala uza se puk, toliko je vladajuća klasa, s gotovo svim svojim slojevima i elitama, mrzila Crkvu. Pod Tuđmanom je na trenutak izgledalo kao da u Hrvatskoj žive uglavnom sve sami simpatizeri Crkve. Bar što se glavnih medija tiče. Napadalo se Tuđmana i HDZ, ali ne i Crkvu. (Protekle je godine bilo gotovo obratno!)

Postupno se, osobito nakon 3. siječnja 2000., stvar okrenula za 180 stupnjeva, kao da u Hrvatskoj uglavnom svi, čak i kada za sebe govore da su vjernici, koriste svaku priliku da bi Crkvu (često klevetnički) napali. Vladajuće elite, osobito vlasnici i urednici medija, već odavno nemaju više nikakvu potrebu skrivati ili umanjivati svoje animozitete i ressentimente prema Crkvi. Jedino ih još političari nastoje sakriti. Tako i članovi SDP-a ponekad govore o sebi kao da računaju na vjernike-glasače, premda ih nehotično odaje svaka intonacija ili omaška, svaka strastvenija rasprava.

Ovaj obrat u stavovima prema Crkvi u Hrvatskoj kao da se poklopio s nekim ofenzivama bojovnog laicizma na Zapadu. Proces sekularizacije na Zapadu, valjda, i dalje napreduje. Pisanje o Crkvi kao o mračnoj i nazadnoj, pedofilskoj i komičnoj organizaciji danas je na demokratskom Zapadu raširenije nego ikada ranije, osobito tijekom proteklog pola stoljeća.

Pa ipak, ne treba brzopleto poistovjetiti ta dva procesa. Zapadni mediji, čak i oni američki, nisu ni izdaleka toliko protucrkveni kao ovi u Hrvatskoj. Ozbiljniji i kvalitetniji liberalni mediji u pravilu su vrlo umjereni i suzdržani, pa ne gaje bjesomučni, lažljivi i pljuvački govor ovih hrvatskih. Neki su, pak, od najuglednijih medija konzervativni, pa oni Crkvu napadaju još manje. Klevetnički i karikirani tipovi napada hrvatskih medija mogu se na Zapadu naći samo u nekim satiričnim ili lijevim medijima, koji tamo ne čine, kao u Hrvatskoj, glavnu i uvelike dominantnu struju.

Druga, još značajnija razlika između Hrvatske i Zapada, jest u porijeklu te agresivne protucrkvenosti. Hrvatska je totalitarnog porijekla. Izraz vladajućeg mentaliteta i vladajuće klase, duboko ukorjenjivana tijekom gotovo pola stoljeća totalitarizma. Odatle beskrupuloznost, neznalaštvo i odsustvo dodira s realnošću. Mnogo ideološkog dima i magle, koji se prije ili kasnije raziđu.

Premda nijedna mržnja i netolerancija nisu nevine, premda svaki agresivni laicizam i nehotično teži totalitarizmu, ipak je velika razlika u krivici, i u odnosu prema puku i siromašnim slojevima. Hrvatska "ljevica" nije isto što i ljevica na Zapadu. Niti je Tito "naš najveći antifašist", kao što smo imali prilike čuti u Dnevniku HRT-a, ili čitati u novinama. No, naš najveći fašist svakako jest. Veći čak i od Pavelića.