Živeći u Titovom socijalizmu, dok smo čitali "Heretika" Ivana Supeka, nije nam ni palo na pamet da se to Supek nabrusio na Katoličku Crkvu, niti da je Meši Selimoviću, pišući roman "Derviš i smrt", bilo do toga da napadne islam i tursku vlast u Bosni. Svi smo dobro znali da je tu riječ o poretku i društvu u kojem smo i sami živjeli, o kojem se duboko i temeljito moglo govoriti jedino na takav metaforičan način. Slično vrijedi i za roman Jiri Šotole "Družba Isusova", koji se pojavio u Pragu 1969. godine, u razdoblju gušenja Praškog proljeća.

Premda se radnja romana događa prije tri stoljeća (od 1667. do 1694.), u vrijeme protureformacije u Češkoj, svima je (makar i prešutno) bila vidljiva istovjetnost s realnim socijalizmom u ČSSR-u. Šotola je napisao roman o vječnoj biti ideološke vlasti, neovisno o tome radi li se o vlastodržačkoj Crkvi 17. stoljeća, otuđenoj od Boga, ili o marksističkom socijalizmu 20. stoljeća. Tema romana je evolucija misionara (čitaj "revolucionara") Hada, od humanog vizionara do tragičnog aparatčika. Njegov stalni i bezuspješni otpor. Šotola nastoji opisati što širi spektar mogućnosti totalitarizma i ideološke vlasti (od blagih do okrutnih varijanti), da bi bio što konkretniji i bliži složenosti života. Zato njemu nije cilj pokazivati samo zločine i izopačenosti, već prije propuštene prilike i uništene nade. Nije toliko riječ o staljinizmu, već o Hruščovljevoj i Brežnjevljevoj eri i titoizmu. Umjesto vanjskog spektakla, inače vrlo pogodnoga za film, umjesto gubilišta i mučilišta, dobivamo komorni suptilni užas običnih međuljudskih odnosa i skrivene duševne patnje.

Prikaz piramide vlasti nad ljudima iz 1669. sjajno odgovara realnosti 1969., možda odgovara malo i previše. U većoj je mjeri to 1969. nego 1669. A ipak, ta istovjetnost toliko udaljenih razdoblja fascinira, u neobično bogatoj konkretnoj složenosti Šotola opisuje nešto neprolazno, nešto što se uvijek iznova vraća, svaki put pod nekom drugom zastavom, da bi uništavalo ljude i natopilo im sudbine tragikom. U tome je prava vrijednost i ključna poruka njegova romana.

Logično je da je Silvije Petranović scenarij za svoj film napisao još daleke totalitarne 1985. Tada su i namjera i poruka filma bile sasvim jasne, kao što je Šotolina poruka bila kristalno jasna, premda se, kao u svakoj pravoj umjetnosti, nije mogla svesti ni na jednu formulu. Stanje demokratskog društva zamutilo je tu jasnoću. Koga intrigira daleka crkvena povijest? Samo teologe i protucrkvene fundamentaliste. Teologe baš ne oduševljava pokvarenost u Crkvi, a protucrkvene je fundamentaliste, koji su najviše očekivali od ovog filma, film duboko razočarao. Razočarao je desne, zbog kritike Crkve, razočarao je lijeve, jer je u toj kritici suzdržan i ograničen samo na zemaljsku vlast crkvenih moćnika. Razočarao ih je i kao previše prigušen film šutnje i meditacije, bez seksa i nasilja, i, budući da je ostao vjeran Šotolinu duhu, razočarao ih je jer gaji neskrivene simpatije prema autentičnim kršćanima. Nadasve, film odiše meditativnom nostalgijom prema kršćanskom životu i prema ekološkoj prirodnosti tog predindustrijskog svijeta.

Ta je nostalgija sjajno izražena glazbeno, no iznad svega vizualno. Kao da su oživjele vedute baroknih majstora. Upravo je u tome film pokazao najveću umjetničku snagu, i zasluženo u Puli pobrao Zlatnu arenu za scenografiju (Ivo Hušnjak). Premda debitant, Petranović je snimio film rijetke ljepote. S pravom prikazan u službenim konkurencijama na čak četiri ugledna svjetska festivala: Shanghai, Sarajevo, Sao Paolo, Kalkuta.