Isus u oproštajnom govoru, u velikosvećeničkoj molitvi, svoga Oca naziva "Svetim". Nečisti duh kaže Isusu: "Znam tko si, Svetac Božji!" (Mk 1, 24), a to je isto što i "Sin Božji" (3, 11). Petar u Cezareji Filipovoj ispovijeda: "Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga." (Mk 16, 16). U Kafarnaumu: Ti si "Svetac Božji!" (Iv 6, 69). Otac je "Svet", Sin Božji Isus Krist je "Svet", Duh je "Svet".

Što znači "svet"? Židovska riječ qadoš dolazi od korijena glagola koji znači: odsjeći, odvojiti. Dakle, odvajanje od profanoga, očitovanje numinoznog-strašnoga, koji uključuje i strah i privlačnost. Dakle, nadnaravno, transcendentno.

Bog ostaje u svojem Biću nedostupan, on se mora "svetiti", da se pokaže svetim, da se očituje takav. Samo Bog je "Svet". To je otajstvo Boga, objava samog Boga i izvor iz kojeg izvire svaka svetost. U mjestima i predmetima kulta, svetost je nešto izvanjsko, sakralno, dar Duha, ulazak u područje svetoga; u osobama svetost je osobni odnos sa Svetim Bogom.

Stari zavjet je svjedočanstvo svetog Boga. Posebno to dolazi do izražaja u pozivu i poslanju proroka Izaije.

Prorok Izaija opisuje svoj poziv u ozračju Božje svetosti i Božja svetost bit će temeljni sadržaj njegova proroštva. Za jednoga liturgijskog slavlja u Hramu, Izaija vidje Gospoda gdje sjedi na prijestolju visokom i uzvišenom. Bilo je to u godini smrti Uzije kralja. Sve zemaljsko ima svoj svršetak, samo Bog je vječan.

Izaija opisuje taj događaj: "Skuti njegova plašta ispunjavaju svetište. Iznad njega stajahu serafi, svaki je imao po šest krila: dva krila da zakloni lice, dva da zakrije noge, a dvama je krilima letio. I klicahu jedan drugome: "Svet, Svet, Svet, Jahve nad vojskama! Puna je sva zemlja slave njegove." Od gromka glasa njihova stresoše se dovraci na pragovima, a Dom se napuni dimom.

Pred svetim Bogom serafi zaklanjaju lica. Dom Jahvin podrhtava. Prorok pred triput Svetim Bogom vidi svu svoju grešnost i grešnost svoga naroda i vapije: "Jao meni, propadoh, jer čovjek sam nečistih usana, u narodu nečistih usana prebivam, a oči moje vidješe Kralja, Jahvu nad vojskama."

"Usne" označavaju cijeloga čovjeka. Prorok se osjeća pred svetim Bogom posve nečistim. Svjestan je svojih grijeha i grijeha naroda. Izrael bi morao biti sveti narod, jer je Jahve, Bog njegov, svet - a nije.

I jedan od serafa doletje proroku: u ruci mu žerava koju uze kliještima sa žrtvenika, dotače njegove usne i reče. "Evo, usne je tvoje dotaklo, krivica ti je skinuta i grijeh oprošten." (Iz 6, 1-7)

U pokliku serafa nalazimo najstariji pisani liturgijski hvalospjev koji nikada ne prestaje. U Isusovo vrijeme bila je to jutarnja molitva pobožnog Židova, kao dio poznate molitve qedušah. Brzo ulazi i u kršćansku liturgiju. Četiri bića - u svakoga po šest krila, kliču bez prestanaka pred Prijestoljem Božjim i Jaganjcem: "Svet! Svet! Svet!.." (Otk 4, 8 s.). Oci vide u tome zalog "naše buduće slave" (Tertulijan). U vrijeme borbe protiv Arija, koji Kristu niječe božanstvo, ovaj hvalospjev odjekuje kao ispovijed vjere božanstva i svetosti Krista, koji je jednak Ocu i Duhu Svetom. Već u 4. stoljeću na Istoku, a u 5. stoljeću na Zapadu ovaj hvalospjev se uvodi u slavlju euharistije. Ulazi i u hvalospjev Tebe Boga hvalimo, a u Pravilu sv. Benedikta to je jutarnji hvalospjev.

Stara liturgija, kao i obnovljena, traži da narod pjeva ovaj hvalospjev: "Svet! Svet! Svet!..." Tim hvalospjevom ulazimo u otajstvo koje slavimo, u euharistijsko slavlje, u područje Božje svetosti, u nebesku sferu. Taj nas hvalospjev povezuje s nebeskom liturgijom. Tako se zemaljska i nebeska Crkva povezuje u slavlju euharistijske žrtve koja počinje ovim hvalospjevom po Posredniku Isusu Kristu, koji "dolazi u Ime Gospodnje".

Ujedno nas ovaj hvalospjev mora ispuniti strahopoštovanjem pred prisutnim Bogom, Ocem, Sinom i Duhom Svetim. Ulijeva u nas i svijest naše grešnosti, kao i kod Izaije i kod serafa, koji se smatraju nedostojnima gledati Božju svetost. I upravo taj osjećaj grešnosti i strahopoštovanja najbolje nam pomaže uvidjeti veličinu tajne koju slavimo. Ali i svijest Božje milosrdne ljubavi koja nas čisti od naših krivica i grijehe, oprašta nam da možemo dostojno slaviti veliko euharistijsko otajstvo, žrtvu našega spasenja.

U Isusovoj smrti tjelesna smrt za kršćanina dobiva novi smisao. To više nije neka kruta, "neminovna sudba s kojom se treba pomiriti, božanska odluka koja se prihvaća, osuda pod koju čovjek potpada uslijed grijeha". Kršćanin umire u Gospodinu, siguran da ulazi u vječni život. To je "sveti trenutak rađanja za vječnost" (kard. Franjo Kuharić).

To se već očitovalo na križu. S Isusom su bila raspeta i druga dvojica, zločinci. I jedan, čovjek grešnik, razbojnik, zločinac koji je smatrao da je sila jedino ono što vrijedi, zakon jačega. Sad je zahvaćen rukom jačega. Raspet doživljava nemoć, ljuti se na društvo koje ga je osudilo, proživljava krajnju zbunjenost i tjeskobu. Ali tu je s njim raspet i Isus, Patnik. U svojoj muci i boli on svojim mirom i blagošću otkriva jedan posve novi svijet - svijet vrednota i odnosa. Osim nasilja i zakona jačega, postoji svijet o kojem razbojnik do tada nije ni slutio da postoji. Tu je pokraj njega taj tajnoviti svijet patnje, koja zrači ljubavlju i donosi spas svijetu.

Njegov drug u zločinima, pogrđivao je Isusa: "Nisi li ti Krist? Spasi sebe i nas!" Drugi ga razbojnik prekoravaše: "Zar se ne bojiš Boga ni ti, koji si pod istom osudom? Ali mi po pravdi primamo što smo djelima zaslužili, a on - on ništa opako ne učini." Promatra Isusa kako trpi, kako se predaje u ruke Ocu, moli za one koji su ga razapeli, koji mu se izruguju. I zločinac doživljava obraćenje, potpuno i iskreno. I moli: "Isuse, sjeti me se kad dođeš u kraljevstvo svoje!" Vjerojatno je bio borac za izbavljenje Izraela od rimske vlasti. Borio se za uspostavu židovskog kraljevstva, u kojem će opet vladati nasilje, teror, mržnja. Sada otkriva istinskog Mesiju koji će uspostaviti kraljevstvo ljubavi, mira i istinskog blagostanja. I supatnik s Isusom, postaje njegov prijatelj. Priznaje ga Mesijom i želi biti uz njega, u njegovu kraljevstvu. Zajedništvo patnje dovelo ga do zajedništva života, do prijateljstva i ljubavi. Shvatio je srž evanđelja: Božje neizmjerno milosrđe i opraštanje. Obraća se Isusu kao nitko do tada: "Isuse!" Ne naziva ga Učiteljem, Gospodinom, nego imenom kojim ga je njegova Majka zvala, imenom koje stoji zapisano nad njegovom glavom. "Sjeti me se!" Ne traži drugo, nego samo sjećanje, spomen. Ali sve je u tome rečeno. Želi da i njega Božja ljubav, koja se otkriva u Isusovoj patnji, posvema prožme.

I čuje: "Zaista, tebi kažem, danas ćeš biti sa mnom u raju." (Lk 23, 39-43). U Isusovoj muci vidi objavu slave Božje, shvaća da je Bog milosrđe i ljubav i baca se smireno u Isusov naručaj.

Teško možemo shvatiti ovaj potresni događaj, posebno u smrtnoj borbi i Isusa i zločinca. Sama analiza riječi ne dostaje. Samo ako s Isusom suosjećamo u njegovoj muci, s Raspetim i umirućim Bogo-čovjekom, možemo shvatiti stvarnost smrti. Ona nam se sada u Kristu otkriva kao ulazak u slavu, u kraljevstvo, i to još "danas".

Sv. Pavao želi samo jedno, da se Krist uzveliča u njegovu tijelu, bilo životom bilo smrću: "Ta meni je živjeti Krist, a umrijeti dobitak... Pritiješnjen sam od ovoga dvoga: želja mi je otići i s Kristom biti, jer to je mnogo bolje..." (Fil 1, 20-23) Apostol žudi cijelim svojim bićem za konačnim susretom s Kristom. Kao da mu se žuri. On piše Korinćanima: "Znamo doista, ako se naš zemaljski dom, šator taj, razruši, imamo zdanje od Boga, dom nerukotvoren, vječan na nebesima. U ovome, doista, stenjemo i čeznemo da se povrh njega zaodjenemo svojim nebeskim obitavalištem; dakako, ako se nađemo obučeni, a ne goli. Da, i mi koji smo u ovome šatoru stenjemo opterećeni, jer ne želimo biti svučeni, nego da se još više obučemo, da život iskapi što je smrtno... Uvijek smo, stoga, puni pouzdanja, makar i znamo: naseljeni u tijelu, iseljeni smo od Gospodina. Ta u vjeri hodimo, ne u gledanju. Da, puni smo pouzdanja i najradije bismo se iselili iz tijela i naselili kod Gospodina. Zato se i trsimo da mu omilimo, bilo naseljeni, bilo iseljeni." (2 Kor 5, 1-9)

Apostol nema druge želje, nego svidjeti se Gospodinu i željno iščekivati konačni susret s njime. Smrt postaje dobitak.

Pavao, tada još Savao, gledao je umiranje prvoga kršćanskog mučenika, sv. Stjepana. Umire kao i Gospodin na križu. Ponavlja iste riječi, samo Stjepan Isusu upravlja molitvu koju je Isus na križu upravio Ocu. Dok su ga kamenovali, Stjepan je zazivao: "Gospodine Isuse, primi moj duh!" "Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh!" Kada to reče, usnu (Dj 7, 59 s.).

Učenici, mučenici, vjernici, umiru kao i Isus. I njihova smrt je kao san, iz kojeg će ih probuditi trublja posljednjeg suda. Ali ulaze odmah u slavu do konačnog objavljenja punine slave. "Danas ćeš biti sa mnom u raju!" Što je Isus rekao raskajanom razbojniku, to kaže u času smrti i svakom vjerniku koji umire u Gospodinu.

Život svjedoka vjere postaje trajna žrtva i bogoslužje. Pavao se "izlijeva za žrtvu i bogoslužje", radostan za svoje vjernike (Fil 2, 17). Na kraju svojeg puta, iz rimskog zatočenja, piše posljednje pismo, koje je kao neka oporuka: "Već se prinosim za žrtvu ljevanicu, prispjelo je vrijeme mojega odlaska." (2 Tim 4, 6)