Crkvena Godina euharistije prelijeva se u kalendarsku 2005., poziva nas na preispitivanje vlastitog života, na razmišljanje o smislu i o razlogu našeg postojanja, uvodi nas u tajnu vjere, razbuktava u nama zapretanu nadu, budi radost misli, osjećaja i duha, prožetih snagom i ljepotom Duha Svetoga. Poziva nas na mir i razboritost, na molitvu i svjedočko življenje, vodi nas prema vrednotama koje će nas riješiti navezanosti, osloboditi idolopoklonstva i promijeniti svakodnevicu razvodnjenu mlakošću. Mir nas dovodi u potpuno predanje Stvoriteljevoj volji, otkriva nam jednostavnost i dubinu vječne istine koja je ispisana na stranicama Svetoga pisma i upisana u našim srcima, usađena u savjest koja je slika ljubavi Gospodinove. Kupamo se u izvoru punine i milosrđa i zato jesmo svjetlo svijeta i sol zemlje, sudionici Kristove svetosti koja razotkriva laščevu hinjenost i neukus obljutavjele hrane.

Otpočnimo napokon hrabro i nezabrinuto koračati dolinom prepunom zamki i priviđenja, odbacimo sklonost koja nas hipnotički veže za nevažne i nepotrebne bižuterije svijeta, ne zaboravimo put koji vodi u život vječni, uzbrdicu koja vodi do Očeva doma. Preispitajmo dubinu srdaca u kojima šapuće anđeo čuvar, ne činimo ništa što se protivi savjesti, ne prelazimo olako preko nemoralnih čina, ne sudjelujmo vlastitim riječima i djelom u širenju smrtonosnog nauka.

Okrenimo se životu koji je ispunjen ljubavlju, dobrotom, sebedarjem i odricanjem. Živimo za bližnje, a pogotovo za one koji su potrebiti naše pomoći, pokažimo da smo djeca Stvoriteljeva. Ne robujmo vremenu i modi, prolaznim novotarijama i profiterskim izmišljotinama, već se zaljubimo u ljepotu procvalih livada, u miris pokošene trave, u očaravajući bljesak jutarnjih boja, u milozvučnost dječjega glasa, u teški hod napuštene starice, u umorne oči iscrpljenog bolesnika, u molećivi pogled prosjaka što sjedi na hladnom betonu. Svi smo u jednom i jedan je u svima, svi smo djelo punine i zagrljaj ljubavi. Sve je za nas napravljeno i svi smo u onome po kome je sve stvoreno. Tuđe su patnje i naši križevi, tuđe je veselje i naša radost, tuđi je problem i naša briga, jer svi smo u neizmjernoj mudrosti Božjoj kapljice s istoga izvora, suputnici na istome putu i hodočasnici prema istome cilju.

Ali, mi kao da hoćemo slijediti zakone besmisla, neumjerenosti i lažnih postavki, izokrenutih svjetonazora, uronjeni u bunilo izopačenih mudrovanja i nametnutih istina koje je već davno, po našim ograničenim ljudskim spoznajama, pregazilo vrijeme. Trajemo u izopačenom znanstvenom nauku 19. i 20. stoljeća, kad su udareni temelji moderne psihologije, sociologije, antropologije i inih znanosti. Oholo se veličamo u zabludama i pogreškama i još tvrdoglavije i upornije prkosimo onome koji nam je darovao razum, srce i duh, koji nas je okitio najljepšim osobinama, ovjenčao najuzvišenijim milostima i nagradio životom vječnim.