VERITAS - br. 7-8/2004

>[SADRŽAJ]<

VATIKANSKA PRISJEĆANJA (18)

19. rujna 2000.
Utorak, dosta naporno. U četiri sata, pedesetak ispovijedi, svega jedna na hrvatskom. Još se osjeća priljev talijanskih hodočasnika, koji su se doista iskazali za ove Svete godine. To se baš ne bi moglo reći za pripadnike ostalih katoličkih naroda. U Bazilici je velika gužva i s turistima, jer se sve češće pojavljuju Japanci u velikim grupama, a i oni iz drugih zemalja Dalekog istoka. Organizatorima njihovih putovanja bilo je sugerirano da zbog mogućih gužvi odustanu od turističkih posjeta za vrijeme Velikog jubileja, ali se sada, potkraj Svete godine, pojačao njihov interes, pa zato i uočavamo sve veće stiske.

20. rujna
O podne sam pozvan u Veleposlanstvo Republike Hrvatske pri Svetoj Stolici, gdje smo po običaju bili petorica, dva iz Vatikanskog radija (Antunović i Sinković), zatim dopisnici iz Rima (Tomašević i Bešker) i ja. Uz veleposlanika Marijana Šunjića bio je i njegov zamjenik gosp. Silobrčić. Izvijestili su nas o odlasku gosp. Šunjića potkraj listopada. Bilo je vrlo korektno, ali se ipak osjetilo njegovo žaljenje što prerano prekida ovu službu u Rimu.

21. rujna
Popodne sam krenuo autobusom u poznato rimsko marijansko svetište "Divino Amore", podalje od središta, pa je trebalo dosta vremena da tamo i prispijem. Ondje sam našao članove Hrvatske sekcije Međunarodnoga mariološkog kongresa, koji je u povodu Velikog jubileja odabrao Rim kao mjesto svojeg održavanja. Našao sam stare prijatelje iz Kevelaera, s Malte i Huelve. Bio je i o. Pavao Melada, te je ovom prigodom na Hrvatskoj sekciji predstavljen veliki svezak, odnosno zbornik, priređen njemu u čast. Zbog zauzetosti obvezama u Bazilici nisam mogao sudjelovati u cjelokupnom radu naše sekcije, ali mi je i pola dana bilo dovoljno da osvježim stare uspomene i obnovim vrijedna poznanstva s mnogim članovima Hrvatskoga mariološkog instituta. Na povratku sam utrošio skoro dva sata na prijevoz autobusima, što najbolje osvjetljava kaotično stanje prometa u Rimu, posebno sada za Velikog jubileja. Dosta sam se iznervirao, dakako, bez koristi.

22. rujna
Bazilika je dosta popunjena, ima mnogo hodočasnika, ali još više turista. Svi traže neke informacije i tu nešto šepa. Kao veliko svetište Bazilika sv. Petra ima informativnu službu pri ulazu, ali u samoj crkvi uzalud ćete potražiti neku pomoć. Mnogi se obraćaju nama, jer nas vide u redovničkom odijelu i smatraju nas domaćinima, što u neku ruku i jesmo, ali mi nemamo sve informacije, pa najčešće ostajemo bez odgovora. Možda bi Bazilika mogla imati i neke službe koje drugdje postoje, kao svećenika koji blagoslivlja osobe ili predmete, jer mnogi to traže, posebno vjernici španjolskoga govornog područja, te se događa da nas vjernici zaustavljaju po crkvi. Neki to čine "na licu mjesta", a neki od nas, poput mene, dovuku te vjernike do ispovjedaonica i tu, ponešto izvan djelokruga znatiželjnika koji škljocaju aparatima, obavljamo tu službu za koju nema zadužene osobe. Problem je, također, s majkama koje žele premotati malu djecu. Dogodilo mi se ovih dana da me jedna mlada Meksikanka zamolila da joj ustupim ispovjedaonicu da može to obaviti. Srećom, u blizini je bila jedna slobodna manja udubina, dosta zaklonjena, kamo sam uputio sretnu majku da premota mokro dijete. I to je dio Svete godine!

23. rujna
Svakom ispovjedniku je velika muka kad mu pristupi osoba koja ima zapreku primiti odrješenje. Najčešće je to svakako slučaj rastavljenih i ponovno oženjenih osoba. Tako mi je danas pristupio mladi bračni par, Talijani, s molbom da dobiju odrješenje. Dugo sam se mučio da budem uvjerljiv u tumačenju da im ne mogu dati odrješenje, pa je na kraju mlada žena briznula u plač, tako da sam je morao tješiti. Preporučio sam im da se mole, jer je Bog milosrdan i da uskraćenje odrješenja ne znači isključenje iz Crkve. Vidio sam ih kako dugo zajedno mole u klupama blizu naših ispovjedaonica, a kada je trebalo izići jer se zatvarala Bazilika, odlazili su pognute glave. Ipak, pogled prema meni i blagi pozdrav uvjerio me da razumiju i našu tjeskobu što želimo biti vjerni crkvenim odredbama.

25. rujna
Velika stiska u Bazilici. Bilo je nacionalno hodočašća švicarskih katolika. Njih oko 5.000. Prilično bučno, jer su se i turisti natiskivali, znatiželjno škljocajući kad se pojavio Papa. Na ručku smo imali apostolskog nuncija u Poljskoj, koji je i sam Poljak, što je rijetka slučajnost. Dakako, napravili su mu svečani doček i ugostili za bogato ponuđenim stolom. Bez Poljaka u Penitencijariji ne bi gotovo ništa išlo, zbog čega nisam nimalo jalan, dapače. Oni zaslužuju svaku pohvalu. A to što često ugošćuju svoje zemljake, ništa neobično. Vjerojatno bi tako bilo i s nekim drugima, da su u većini.

30. rujna
Subota, sv. Jeronim. U domovini sigurno mnogi slave našeg Dalmatinca. U Bazilici ima njegov oltar, na dosta istaknutom mjestu, i tu će, kažu, staviti zemne ostatke bl. Ivana XXIII., da budu dostupni njegovim štovateljima. Dakako, oltar će privući mnogo više vjernika nego dosad. Ovdje je domovinska fešta kod Svetog Jeronima, gdje sam bio na ručku. Uobičajeno društvo, vrlo ugodno raspoloženje. Zbog pojačanog ritma ispovijedanja popodne nisam išao na večernju misu i na prigodni susret s hrvatskom kolonijom preko Tibera.