Tata je uvijek govorio kako smo dužni čuvati, pomagati i voljeti sve što je Gospodin stvorio: ljude, životinje, sva bića, svu prirodu, prema svemu iskazivati dobrotu, jer ništa na našem životnom putu nije tek tako, slučajno, sve je s Božjim planom i nakanom zamišljeno, a na nama je da taj plan dokučimo, shvatimo i ispunimo.

I blagoslovi što ih kroz život primamo, često su upravo nagrada za ona mala, sitna i zaboravljena dobra djela iskazana onima u potrebi.

Tata je razumio zemlju i oduvijek ju je volio. Nije se bojao mukotrpnog rada na njoj i žuljevi s njegovih dlanova nisu nestajali. Znao je da ona bogato uzvraća onima koji s ljubavlju na njoj posluju, a drugačijim plodovima rađa onima što je uz gunđanje i preko volje obrađuju.

Po ravnoj, prašnjavoj slavonskoj cesti, žustrim je korakom brzao prema dalekoj njivi. Jednom je rukom pridržavao motiku na ramenu, a drugom košaricu u kojoj je bio ručak i voda za čitav dan. Pred njim je bio naporan posao, cjelodnevno okopavanje kukuruza.

Šuma uz koju je prolazio, mirisala je svježinom jutra, a s plavoga beskrajnog neba sunce je najavljivalo vreli ljetni dan.

I doista, bivalo je sve toplije. Neumorno je zamahivao motikom, snažnim udarcima usitnjavajući velike grude zemlje i oslobađajući biljčice. Saginjao se, čupao korov, ispravljao se, brisao znoj. Mislima se vraćao svojoj maloj obitelji, ženi koja je s ljubavlju brinula o njemu, djetetu i u skromnom domu marljivo dane i noći sjedila za šivaćim strojem, šivala i šivala i malenoj djevojčici koja mu je tako slatko tepala: Moj atica! i bivalo mu je nekako lakše podnositi žegu dana i napor posla. Kad bi leđa zaboljela do neizdrživosti, ispravio bi se, na trenutak oslonio na motiku, a onda okrenuo i s ponosom zagledao u čiste, uredno okopane redove kukuruza. Činilo se da su biljčice iza leđa nekako čvršće, veće, sretnije od onih koje su još čekale da ih motika pohodi.

Čuli su se samo pjev ptica i mukli udarci motike. Nebom, prostranom plavom njivom, ljetno je sunce palilo i žarilo. Sjene su postajale sve kraće. U jednom trenutku, kao po tajnom dogovoru, ušutješe ptice, a iz daljine podnevno zvono donese Marijino pozdravljenje. Tata je prekinuo posao, obrisao znojno čelo i poluglasno izmolio Anđeo Gospodnji.

Osvrnuo se lijevo, desno. Nigdje nikog. Podnevna tišina polegla nepreglednom slavonskom ravnicom. Polako, gotovo svečano, da ne naruši taj sveti mir, uputio se do ruba obližnjeg šumarka gdje je ostavio košaricu. Obrisao je lice, ruke, prostro ženinom rukom izvezen maleni stolnjak i na njega rasporedio domaći kruh, grah salatu i slaninu. Kleknuo, sagnuo glavu i prekrižio sebe i hranu. Tek sad postade svjestan koliko je žedan i kako mu je grlo suho, a hladna je voda tako godila. Ipak, pio je štedljivo, jer dan je dug i bit će još puno puta žedan. Kad se najeo, zahvalivši Gospodinu na daru hrane, ispružio se osjećajući kako tijelo žudi za odmorom. Večer je bila daleko, neokopanog kukuruza još puno i pola sata sna obnovit će mu snagu.

I tada, onako ispružen na toploj travi, očima koje su već tonule u san, a još zadržavale slike jave, ugledao je čudnu sliku. Prikazu, što li! Dva, možda tri metra dalje, u okopanoj brazdi iz zemlje se izdizalo nešto okruglo, nalik lubanji koja se pomiče, trese, vrti, ali ostaje na mjestu. Stisnuo je čvrsto oči. Otvorio ih. Slika je i dalje bila tu. Iz zemlje se izdigla lubanja!

Žmirnuo je jednom, dva, tri puta. Protrljao oči. Ništa se nije promijenilo. Sad više nije ležao, pridigao se, oslonivši se na lakat. I iz ovog kuta slika je bila ista. Lubanja umrljana zemljom trese se, bori, kao da bi htjela sunuti u zrak, osloboditi se nečeg što je uz brazdu prikiva. - Bože - pomislio je tata - imam li ja to priviđenje ili je to što vidim stvarno istina?

Trebalo je prići, uvjeriti se. Ustao je, prekrižio se i oprezno prilazio. Ne skidajući pogleda s čudne prikaze, koračao je tiho, polako. Lubanja se odjednom primirila, tek na tren, a onda još bjesomučnije počela tresti. Svakim korakom slika je dobivala jasnije obrise. Sad su se vidjele međusobno povezane, slijepljene grude zemlje koje su se držale nečega što se pokušavalo pomaknuti s mjesta, a svakim je pokretom nakupljalo na sebe sve više i više zemlje.

Kad je došao sasvim blizu, sagnuo se i u toj grudi zemlje ugledao sitne, prestrašene crne oči. Sad se posve jasno razabiralo što je zapravo ta čudna, zastrašujuća i uznemirena lubanja.

Mora da je još za jutra, vlažna od rose, kornjača krenula okopanom brazdom tražeći valjda hranu i tako se uzverala na gornji rub brazde. Kako su joj sad noge ostale u zraku, ne dotičući donjeg ruba zemlje, pokušavala je nespretnim pokretima dotaknuti tlo, no time je samo još više i više na svoje vlažne noge i tijelo lijepila zemlju i sve se više njome oblagala. Sunce je brzo osušilo zemlju i jadna se životinja našla zarobljena sasušenim blatom koje ju je očito gušio i prijetio da je tako prikovanu zemljom sunce ubije.

Tata je dohvatio motiku i oprezno sastrugao s oklopa zemlju, skinuo kornjaču s vrha brazde i odnio u travu. No, na njezinim nogama i donjem dijelu tijela bilo je previše zemlje da bi mogla i korak napraviti. Što sad? Jedini način kako je u potpunosti osloboditi zemlje bio je oprati je. No, za to je trebalo dosta vode.

U hladu, u košarici bila je boca s vodom. Tata je pogledao niz neokopani dio njive. Činilo se da joj kraja nema. Svrnuo je pogled prema nebu. Ni traga oblaku, samo užareno sunce. Večer i povratak kući, činili su se jako, jako daleko. Znao je da će sada, nakon ručka biti žedniji nego prije, ali znao je da će i kornjača, ako je ne opere i omogući joj hod, uskoro uginuti. I nije više razmišljao. Sjeo je u travu, u jednu ruku uzeo bocu u drugu kornjaču i polako, polijevajući je, s nje oprao i zadnju mrvu zemlje. Bila je čudno mirna. Kad joj je oprao vrat, nije sakrila glavu u oklop. Sitne su joj oči gledale u velike ruke koje su je strpljivo prale. I kad je bila posve čista, a boca prazna, tata je kornjaču odnio daleko u šumarak pustivši je da kroz hlad i sjenu drveća ode svojim putem.

Nastavio je s radom. Zamahivao motikom, kopao, saginjao se, čupao korov, ispravljao se, zamahivao motikom, kopao... Sunce ga je pratilo uzduž njive. Znoj mu se slijevao čelom, leđima, rukama. Činilo se da je sve isto kao i za vrijeme prijepodnevnog rada. Ipak, samo se činilo. Ni jednog trenutka tata nije osjetio ni umor, ni žeđ.

Kad sam narasla dovoljno da mogu razumjeti taj događaj pitala sam kako je izdržao žegu dana i neminovnu žeđ. No, tu se tata zagonetno nasmiješio i rekao: To je Božje djelo. Ako mi zaboravimo sebe i pobrinemo se za potrebe drugih, Gospodin to ne zaboravlja, već nas nagrađuje obilnije i raznovrsnije nego li možemo i poželjeti. Vidiš, Gospodin voli sve koje je stvorio: i ljude i kornjače, baš sve. Do svih mu je stalo. Zato i ti čini dobro uvijek i svima, bez puno brige i razmišljanja o sebi. Ti misli na druge, a Gospodin će na tebe!