U duhu, u trenu, nakon samo nekoliko minuta telefonskog razgovora, svi su njeni problemi bili riješeni. Tijekom sljedećih pet dana imat će siguran smještaj, svoju postelju, svoj krevet, ugodno društvo za jutarnju kavicu i za večernje ćaskanje o događajima dana. Ovu radost je, jednostavno, morala s nekim podijeliti. Bilo s kim. Zato je, sjedeći na obali Kanala (Englezi kažu The Channel), pogledom tražila bilo koga kome bi ispričala kako je i zbog kojih razloga sretna.

Bilo je ljeto, već deset sati navečer, a sunce je ipak stajalo još dosta visoko na nebu. Od prvog susreta s Engleskom, za vrijeme studija, bila je očarana "bijelim noćima", ako se onih nekoliko sati tame uopće može nazvati noću. Sad su, iako je još bio dan, i obala i cesta iza njezinih leđa - bile puste. Kad je ugledala dvije starije gospođe kako šeću uz obalu, ustala je i mahnula im da joj se pridruže. I gospođe su joj prišle. Bile su to prave engleske dame koje su govorile jezikom kojim se govori još samo u kostimiranim filmovima. S patinom engleske ljubaznosti pitale su je: "Što možemo učiniti za Vas?" i: "Možemo li Vam pomoći?" Nasmijala se, zamolila ih da sjednu pored nje i da je saslušaju. Zbunjene, sjele su i gotovo pobožno i bez prekidanja je saslušale.

Ispričat ću vam kako se Bog brine za one koji mu vjeruju bezuvjetno i bespogovorno, koji u njega imaju dječje povjerenje, započela je. Ja sam tu na Kongresu, imam predavanja u hotelu Royal, ovdje preko puta, i sada znam da ću negdje moći prespavati. O čemu se radi? Kad sam dobila poziv na Kongres, ispunila sam Upitnik u kojemu sam zaokružila ponuđeni odgovor da tijekom trajanja skupa želim biti smještena kod neke obitelji. Željela sam, naime, doživjeti Englesku i iznutra, vidjeti život običnoga, malog čovjeka, izbliza, iz prve ruke. Doputovala sam zrakoplovom iz Hrvatske, sletjela na Heathrow i prvi dan sam provela kod časnih sestara koje sam već od prije poznavala. Tamo sam ostavila jednu putnu torbu i kad se vratim iz Brightona uzet ću je. Ispraznila sam sobu da bi sestre mogle smjestiti što više studenata, jer tijekom ljeta izdaju samostanske sobe kao u hostelu, budući da nemaju novih zvanja. Sutradan sam sa željezničke postaje Victoria vlakom krenula u Brighton. Sve sam provjerila i sve je bilo u redu dok nisam morala platiti kartu. Ja sam, naime, posve smetnula s uma da su od moga posljednjeg boravka u Engleskoj cijene mnogostruko povećane i da će svota, za koju sam mislila da je dostatna za cijelo vrijeme boravka, jedva biti dovoljna za povratnu kartu. Tek u vlaku sam se sjetila da bih jeftinije prošla da sam putovala autobusom.

Ali pravi "horor" čekao me na recepciji hotela u kojemu se održava Kongres. Službenice su od prve našle moje ime na popisu sudionika, ali nigdje nije bilo podataka o mome smještaju. Na kraju su mi s najljubaznijim "sorry" smiješkom i sliježući ramenima rekle da će učiniti sve što mogu, iako znaju da je u Brightonu apsolutno nemoguće naći smještaj ni u najskupljim i najelitnijim hotelima, jer je upravo sada "špica sezone". "Ni da ste arapski šeik ili indijski maharadža, ne bismo Vam mogle pomoći", tješile su me. Kao da su me utješile. A ja nemam uza se ništa osim par penija, tek toliko da mogu telefonirati iz javne govornice. I cijeli ovaj dan, sva predavanja, svu glamuroznost otvaranja Kongresa, sa svim onim važnim "facama" i govorima, proživjela sam s knedlom u grlu i s pitanjem gdje ću provesti noć. Evo, do prije deset minuta sam tu sjedila, zagledana u more i u daleku francusku obalu i pitala se: što mi je sve ovo trebalo. Nisam li mogla ostati kod kuće, biti na moru sa sestrom i s njenom obitelju, uživati na Jadranu i uopće se ne opterećivati problematikom kojom se Kongres ovdje bavi? Na kraju, nakon molitve i razmišljanja, te poslije sudara sa stvarnošću da se dan neumitno bliži kraju, da je Brighton pun "avangarde" od koje me jednostavno strah, teška koraka otišla sam na recepciju hotela. Ondje me dočekala jedna od djevojaka, ali ovaj put ozarena lica i široka osmjeha: "Mirna, pa gdje ste? Već sat vremena Vas tražimo! Našle smo Vam smještaj. Prije sat vremena javila se jedna gospođa i rekla nam da ima smještaj za jednu osobu, ispričavši se što se nije već prije javila, jer je sa svojima bila na izletu. Vi ste jedina osoba na ovom Kongresu za koju još nismo bili našli smještaj i gospođa dolazi po Vas čim se dogovorite. Evo Vam njen broj telefona."

I upravo sam s gospođom razgovarala. Dogovorile smo se kako ćemo se prepoznati, a naći ćemo se tu ispred hotela. Eto, sad ste, drage moje dame, čule kako se Bog brine za one koji mu se predaju i kad nemaju novca kao arapski šeik ili kao indijski maharadža, a nađu se u Brightonu tijekom ljetnih praznika.

Gospođe su je slušale bez daha. Njima je to bila "znanstvena fantastika". Naći se u tuđoj zemlji, bez smještaja, bez novca i biti sretan jer postoji Otac Nebeski, koji zna da jedno Njegovo dijete treba Njegovu zaštitu i sigurnost! One su bile iz Londona, također sudionice Kongresa, i bio im je poznat samostan časnih sestara koje umjesto mladih redovnica drže studentice, a preko ljeta sobe pretvaraju u hostel. Dogovorile su se da će se sutradan, tijekom pauze za kavu, opet vidjeti i malo popričati... Uostalom, svih pet dana bilo je pred njima.

Već sljedećeg dana Mirna je svojim novim prijateljicama, premda su bile puno starije od nje, ispričala nastavak svoje avanture. Kako je pri kupnji avionske karte termin povratka mogla birati između tri dana i tri tjedna, za istu cijenu, te je bez razmišljanja izabrala tri tjedna, premda pojma nema što će raditi nakon Kongresa. Prvo čega se sjetila bilo je da će se prijaviti u Kući Majke Terezije i ponuditi se za rad među beskućnicima Londona. Njena radost bila je velika kad je jedna od gospođa rekla da je upravo ona na Kongresu u ime Kuće Majke Terezije.

Kongres je završio i Mirna se s putnom torbom pojavila u Londonu, kod časnih sestara, te ih zamolila da joj daju i onu drugu, koju je ostavila prije polaska u Brighton. Sestre su joj se obradovale i uz torbu joj pružile i papirić s porukom: "Javite se na ovaj broj telefona. Već su Vas tražili." Noge su joj se odsjekle. Pa, tko u Londonu uopće zna da je ona tu, pogotovo tko to zna da je u sestarskom hostelu? Drhtavim rukama, stisnuta grla zahvalila im je, uzela papirić i iz prve javne govornice nazvala broj. Srce joj je kucalo kao da je u grlu, ponestajalo joj je zraka dok je čekala tko će se javiti. I čula je riječi: "Mirna, hoćete li biti moja gošća kroz sljedeća dva tjedna? Doći ću po Vas za oko sat vremena." "Hoću", tiho je rekla, pokušavajući odgonetnuti s kojom je to ženom razgovarala, jer joj ime kojim se predstavila nije ništa govorilo. S dvije putne torbe u rukama, posve predana u Božju providnost, bez ijednog penija - čekala je auto. Kad se konačno pojavilo lice žene koja ju je nazvala njenim imenom - prepoznala je gospođu koju je upoznala na plaži onoga prvog dana u Brightonu.

Vaša priča me duboko ganula, govorila je gospođa dok su putovale kroz zakrčene ulice Londona. Moj muž i ja jesmo katolici, ali uvijek nekako živimo u grču hoćemo li uspjeti dobro odgojiti svojih petero već odrasle djece te im osigurati pristojan život. Kad sam se vratila iz Brightona, našla sam pismo svoga najmlađeg sina, tek mu je 17 godina, kojim me samo obavješćuje da je s prijateljima otišao u Grčku i da se ništa ne brinem. Ušla sam u njegovu sobu i pogledala Milosrdnog Isusa koji kao da mi je rekao: "Ne boj se! Ja ću se brinuti za tvoje dijete, a ti se pobrini za mladu Hrvaticu koju si upoznala u Brightonu." I svaki put kad bih ušla u sobu, u Isusovim očima bio je uvijek isti poziv. Sjetila sam se da ste mi rekli da ste stvari ostavili kod sestara u Londonu i nazvala sam ih. I to je sve. Bit ćete gošća moje obitelji i vidjet ćete što London nudi turistima ljeti, a i upoznati dio Engleske iznutra.

London je uvijek isti i uvijek novi. Sve što je Mirna sada gledala bilo je prelijepo. Kao u bajci. Zapravo - ljepše od bajke. Kao prelijepi dar Oca koji je drži na svome dlanu, kao krunu o kojoj pišu psalmi.