Uh, kako je teško raditi! A pogotovo ono što se mora. Još kad se svemu pridruže i razni pritisci rokova unutar kojih se moraju izvršiti teške i odgovorne obveze, e onda bi čovjek najradije pobjegao nekamo daleko od ove okrutne civilizacije. Najbolje u neku divljinu u kojoj je jedino mjerilo vremena pomicanje sunca na horizontu, a ne kazaljke na satu. Osobito ne ona koja neumoljivo odbrojava sekunde.

Već od najranijeg djetinjstva natjerani smo ustajati na vrijeme, spremati se na vrijeme, stići na autobus ili tramvaj na vrijeme, na vrijeme doći u školu, na vrijeme se vratiti kući, na vrijeme napisati zadaću i naučiti gradivo, na vrijeme leći... A sutradan sve iznova. I tako iz dana u dan, iz godine u godinu. Zato i ne čudi da već mala djeca jedva čekaju da opet dođu subota i nedjelja, da se malo odmore od školskih briga, da bi opet u ponedjeljak započela svoju novu trku s vremenom i s novim obvezama. A kada konačno prođu i školske godine, za nekoga je to samo osam obveznih, za nekoga dvanaest, a za sve brojnije (ne)sretnike šesnaest i više godina učenja i studiranja, tek onda (svi ih tako "ohrabruju") počinju prave muke. Traženje zaposlenja, rad u poduzeću, a onda malo i na crno, rintanje do krajnjih granica izdržljivosti, dodvoravanje šefovima, savjesno izvršavanje preuzetih obveza, poštivanje zadanih rokova i sve što je povezano s već prethodno definiranim pojmom uspjeha u radu i u životu.

Kad iz današnje perspektive pogledamo ono što se zove rad, pa sve što je s njime povezano usporedimo s onim radom o kojemu nam Biblija govori, nemoguće je ne uočiti veliki jaz između onoga što je Bog želio za čovjeka i ovoga što smo mi ljudi sami sebi zadali. Istina, Sveto pismo govori o znoju lica i o mukama rada, ali sve je to "mačji kašalj" u odnosu na terete koje smo mi ljudi natovarili na leđa jedni drugima. Očekivanja obitelji i društva, kao i posve nepotrebne i umjetno stvorene potrebe, toliko nadilaze čovjekove mogućnosti da se svaki odgovorni radnik s pravom uplaši kada vidi što se sve od njega traži i kakvi su ciljevi postavljeni pred njega.

Iako svi, gledajući sa svoga radnog mjesta, najčešće mislimo da je onim drugima lakše i da bismo njihov posao vrlo lako radili, ipak vjerujem da bi se svaki današnji radnik s pravom rado mijenjao s Isusom ili sa sv. Josipom i umjesto njih radio u radionici Svete Obitelji. Zašto? Njihov rad je bio usmjeren vječnom cilju, dok naši poslovi izgledaju kao da su sami sebi svrha. Trudimo se i uznemirujemo zbog mnogočega, poput Marte iz Evanđelja, a tek na kraju, ako i možda, uvidimo da je Isus jedini bio u pravu i da je u životu samo jedno potrebno: svojim radom i odmorom biti suradnik Božji u njegovu djelu stvaranja. Odmarajući se i sjedeći do nogu Gospodinovih, poput Marije, možda konačno shvatimo da je važno često znati pažljivo poslušati Isusa i ono što nam on uporno pokušava reći, a mi za to nikako ne nalazimo vremena.