Sada je ljeto... veliko, zlatno.
Odoše bogataši iz grada
Da traže odmora po svijetu,
Al' mi smo tu, mi roblje rada.

I naše oči dalje gasnu,
I znoje se u radu dlanovi;
Umjesto nas putovahu svijetom naši stanovi.

Nedjelja. Tužno. Znamo, o znamo,
Znamo da alkohol škodi,
No rakije, rakije, rakije amo,
Jer utjehe nema u vodi.

(Dobriša Cesarić; Vagonaši)

Kako se bliže godišnji odmori, svima nam toliko dragi i priželjkivani... zajedno s jazom između ljetnog odredišta snova i svakodnevnih briga, pred očima nam je i sve očitiji jaz između onih koji će na odmor otići bezbrižno i bez poteškoća i onih kojima će se ta želja teško ili nikako ostvariti. Dok nas svakodnevno sve više putem medija svih vrsta, oglasnih ploča, jumbo plakata, na "super povoljne ljetne aranžmane" i na kupnju priručnih drangulija za plažu, mame i pozivaju razni oglašivači i turističke agencije, s druge strane, negdje na marginama i "sitnim slovima", izvještaji o socijalnim (ne)prilikama u zemlji upozoravaju nas i ponovno grubo vraćaju realnosti i vlastitim skromnim mogućnostima.

Mnoštvo Hrvata, koji će godišnji odmor provesti radno ili svakako onako kako to ne bi poželjeli, neće utješiti podatak da je za njihove teške uvjete života malo koga briga, a najmanje one koji na kvalitetu života imaju mogućnost utjecati.

Tako, naime, misle sami građani, koji, kako pokazuje najnovije istraživanje vezano uz praćenje siromaštva u Hrvatskoj, uvjerljivom većinom (oko 80% ispitanih) prevladavajućom pojavom u hrvatskom društvu smatraju - promicanje osobnih interesa. Oko 6% njih misli da u društvu ipak prevladava zalaganje za opće dobro. Istodobno, pokazuje isto istraživanje Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve i Hrvatskog Caritasa, u Hrvatskoj se najviše cijeni bogatstvo, pa onda uspjeh i zdravlje - a najmanje samoobrazovanje, suosjećajnost i spremnost na pomoć drugima! A čak 15% građana smatra se siromašnima.

Naša nam domovina ispada, prema svemu tome, i ne baš sretnim mjestom za život. Naime, koliko sretni mogu biti ljudi koji najviše cijene bogatstvo, a žive na rubu siromaštva? Koliko sretni mogu biti oni koji najviše teže poslovnom uspjehu, a nemaju priliku da se na tom području bilo kako iskažu, jer do radnog mjesta, za koje su se godinama školovali, ne mogu doći? A koliko sretni mogu biti oni koji žive u blizini vječnih nezadovoljnika? Odgovor je očit.

Ono što je također vrlo očito - porast je trenda obrnutosti vrednota u našem društvu. Posjedovanje navedenog, naime, nikako ne može biti temelj za istinsku sreću koju tražimo. Kada bismo nekako uspjeli preokrenuti ljestvicu vrednota, živjeli bismo svakako u puno smirenijem, zadovoljnijem i sretnijem društvu. Što bi bila iznimka na području europskog kontinenta, u odnosu na mnogo bogatije zemlje u kojima je najčešća bolest - depresija. Dakle, materijalna sigurnost i bogatstvo svakako nisu uvjet za sreću i zadovoljstvo. Naprotiv - inflacija materijalnog, a uz to gotovo u pravilu vezana deflacija duhovnog - dovodi do još veće tjeskobe i praznine u ljudskom srcu.

Pogrešno je očekivati da materijalno ne bude važno, no svakako je poželjno da ne bude najvažnije. A baš nam se to sve prodornijim propagandnim porukama svake vrste u medijima pokušava nametnuti.

Vratimo se našim "vagonašima" s početka. Svako ljudsko biće koje živi i radi ima pravo i na zasluženi odmor od tog rada. Pravo i potrebu. Pravo i potrebu za utjehom i radošću - bez rakije, naravno. Ako smo u mogućnosti u tome pomoći bližnjima, ne budimo sebični i samodostatni, potrudimo se popraviti ove statistike.

Radostan vam i ispunjen odmor!