Pođimo za Gospodinom, pustimo neka nas uzme sa sobom, neka nas povede u nepoznato, u nedovršenu i nedohvatljivu stvarnost, u izazove iza kojih uvijek diše mudrost i punina, vjernost i dobrota, strpljivost i milosrđe. Prepoznajmo njegovu volju u teškoćama i padovima, u sigurnom znaku da smo u Stvoriteljevim rukama, jer lagode i površnosti, užici za tijelo i oči, varljive su zamke oca laži i neprijatelja od početka.

Krenimo na put, pogleda uprtih u planine, uspinjimo se prema sljemenu brda, prema nebeskoj modrini koja nas čini lakšima, čistijima, prozračnijima i slobodnijima, stazom odaziva s koje ćemo odbacivati terete navezanosti što nas pomodarski vežu za dolinu prividne sigurnosti, preplavljenu kolotečinama otrcanih zadovoljstava, navika, kompromisa i običaja. Koračajući ususret mirisu mahovine, kamenja, bilja, drveća i oblaka, rasterećujemo srca od zagušljive ustajalosti, oslobađamo se bremena sumnje, mlakosti, lakovjernosti, samoljublja i kratkovidnosti. Zaboravljamo se u pročišćenim mislima, iz kojih bježi vrijeme i ograničenost, iz promatračke nezainteresiranosti ulazimo u vrtlog Božjih nakana, postajemo sudionici zbivanja što se izlijevaju iz vrutka Stvoriteljeve volje i punine. Slijedeći onoga koji je Radosna vijest, prepoznajemo sliku slike svoje, suobličujemo se s onim koji je jedno s Ocem, učimo se poniznosti i poslušnosti, otkrivamo radost povjerenja i jedrost odanosti, spoznajemo veličinu postojanosti, plodove darivanja i snagu nesmrtnosti.

Prihvatimo dio zajedničkoga križolikog tereta što ga Isus zbog nas vuče prema okomici raspinjanja, prema pragu prijelaza na kojemu se odvaja život od smrti, svjetlo od tame, ljubav od mržnje i praštanje od osvete. Penjući se na uzvišicu, koračajući prema žrtveniku, mjestu nade i susreta, gdje Otkupitelj silazi među nas, gdje se daje u okusu Posljednje večere i pokazuje u svjetlosti Uskrsnuća, u punini života istinskoga i u svoj obećanoj raskoši, mi se i sami, zagrljeni sjajem čistoće, preobličujemo u plamen ljubavi. Nije dovoljno zastati na vrhu brda, zadrijemati pod čempresovom krošnjom i preuveličavati zasluge uspinjanja, prikazivati mokrinu znojne odjeće i veličati žrtvu hodočasničkog dolaska. Potrebno je ostati budan, uronjen u šumor lahora i pjev slavuja, sjedinjen s Bogom koji nam u obnoviteljskoj ljepoti pokazuje svoje lice, koji nas uči kako iza svih nedaća, bolova, napuštenosti i posrtanja svijetle vrata nebeska, otvorena svakoj duši, svakom čovjeku, svakom grešniku, svakoj zalutaloj osobi, jer je Stvoritelju svaki čovjek važan.

Isus nam pokazuje kako prolaziti zemljom, tješiti i pomagati, ljubiti svijet, a ne biti od svijeta, kako živjeti za vječni susret s Ocem, kako u svakome od nas traju Petri, Jakovi i Ivani, kako je svakome darovan čas u kojem će prepoznati lice Spasiteljevo, kako je svakome poklonjen djelić povijesti spasenja, utkan u vrijeme ovozemnog trajanja, u trenutke odluka koji su usko povezani s tajnom objave. Uči nas da nam je i kratki dodir s nebom dovoljan izvor istinske snage s kojom ćemo okrijepljeni krenuti u dolinu kušnje, putovima obraslim dračom i živicom, spustiti se u ponovnom silasku u buku i iskušenja, svjedočiti životom, živjeti s radošću, ustrajno propovijedati, razotkrivati laži i obmane, prokazivati zamke prividne sigurnosti oličene u sjaju zlata, moći i novca, zabave i igara. Pokazuje nam sjene u Getsemanskom vrtu, poslušnost volji Božjoj koju prihvaća bez pogovora, odlučnost iz koje se tamna strana križa pretvara u svjetlosni prolaz, obliven pjesmom uskrsnog jutra. Oživljava nam događaj što se zbio na taborskome sljemenu i opominje nas da se ne opuštamo u zadovoljstvu i slatkom umoru, da ne prespavamo nedovršeno poslanje i da pravi čas Preobraženja i ljepota Pretvorbe dolaze poslije časnog boja i ispunjenog života. Poziva nas na budnost i spremnost.