Stariji vjernici sjećaju se nedjeljnih blagoslova. Bilo je to u vrijeme kad se nije slavila večernja misa, pa je umjesto euharistije bila uvedena pobožnost molitve i blagoslova s Presvetim. Svećenik bi izložio Presveto, u ciboriju ili pokaznici, obavio određene molitve, obično litanije, popraćene pjevanjem euharistijskih pjesama, s neizostavnim blagoslovom na kraju obreda.

Ovaj obred nastao je u srednjem vijeku, kada je kod mise uveden običaj podizanja, kako bi vjernici mogli pogledom ispratiti posvećene prilike i potom se duboko pokloniti. Kako je ta želja proširena i na okolnosti izvan mise, ubrzo je nastao običaj blagoslova, koji se osim nedjelja prakticirao i kod svibanjskih i listopadskih pobožnosti. Ubrzo je sve popraćeno paljenjem tamjana i kađenjem Presvetog. Uz to se koristilo i zvonce koje je kod blagoslova vjernike pozivalo na poklon i na križanje.

Gotovo paralelno nastaje i pobožni običaj izlaganja Presvetog, ili u ciboriju ili svečanije, u bogato ukrašenoj pokaznici, te tako nastaje euharistijsko klanjanje. Tijekom 15. stoljeća izlaganje Presvetoga, pučki nazvano euharistijsko klanjanje, postalo je toliko popularno i toliko se proširilo da su crkvene vlasti morale suziti ovu praksu, pa je tako biskupska sinoda u Koelnu 1492. zabranila izlaganje Presvetoga, osim u tijelovskoj osmini. Ovaj oblik pobožnosti posebno su podržavale i širile razne bratovštine, na osobit način one pod okriljem Presvetog Sakramenta.

Ipak, nastali su neki običaji koje je teško uskladiti s ispravnim shvaćanjem liturgije, kao što je, na primjer, klanjanje na kraju mise, da bi se tako samom euharistijskom slavlju dao svečaniji izgled, a ponegdje je uveden i protuliturgijski običaj da se u isto vrijeme slavi misa i izloži Presveto, odnosno da narod istodobno još moli i krunicu. Liturgijska reforma Drugoga vatikanskog koncila uvela je ovdje dosta reda, ali je donekle potisnula i samu pučku religioznost.

Danas klanjanje ponovno doživljava svoje svijetle trenutke, ponegdje traje dulje vremena, a zna privući dosta vjernika željnih izražavanja ovih oblika pobožnosti. Za očekivati je da poneki subjektivno i emocionalno obojeni izričaji neće odvesti pučku pobožnost do granica kada će ponovno trebati intervenirati crkvena vlast.