Snijeg je bivao sve gušći, i sve je teže bilo razabirati pojedinosti krajolika (sela, gradove, ceste) kroz koje su prolazili. Već su gotovo dvadeset sati u autobusu, što su sjevernije, sve se brže smračuje (ovo nije prvi put da tako daleko putuju) i Iva jedva drži oči otvorene. Želi i ovu krunicu, upravo moli Radosna otajstva, izmoliti sabrano i u biblijskom duhu. Njen muž Jakov, s druge strane, vrlo sabrano prati putokaze i uspoređuje ih s raširenom zemljopisnom kartom, koju otvorenu drži na koljenima. On svaku priliku, pa i ovu, koristi da što bolje upozna europski kontinent, koji je, uglavnom, već iza njih. Putuju za Božić svojoj kćeri u Švedsku, jer je nedavno rodila, i mamina pomoć bit će joj od velike koristi. Ipak, više od praktične koristi, Marija i njezin suprug, roditelji dvojice dječaka školske dobi, i tek rođene djevojčice, žele da djed i baka svojoj unučadi "iz prve ruke", izravno prenesu svu raskoš i bogatstvo hrvatskoga, pučkog Božića. Marija je članica Pastoralnog vijeća, vrlo je zauzeta u radu svoje župe, a posebno u radu Hrvatske katoličke misije u Goetenbourgu. Ono što je pričala o Božićima u svojoj obitelji, o zajedništvu i skladu obitelji u kojoj je odrasla, sa svoje dvije sestre i dva brata - ovdje izgleda kao saga iz nekih davnih, sretnih, srednjovjekovnih vremena, kojih se malo, vrlo malo ljudi u švedskoj sjeća, čak i samo po pričanju. Da Bog može biti srce obitelji, i da molitva može biti snaga zajedništva - jednostavno je teško povjerovati.

A upravo takva je obitelj Ive i Jakova. Slavonac Jakov, nakon sjemeništa, u kojem je dobio temelje kršćanskog nazora na svijet i neprestanu žeđ za duhovnim i intelektualnim rastom, ali i jasnu spoznaju da njegovo zvanje nije postati svećenikom, već ocem obitelji, zaljubio se u mladu, ljupku, crnooku Bosanku, koja je došla u posjet svojoj sestri. Iva nikada nije htjela reći što je nju privuklo na Jakovu, nego bi redovito, s osmjehom, prešla na neku drugu temu, čak i kad bi je netko izričito upitao: "Kako ste se zaljubili u svoga muža." Od početka su znali da je njihova obitelj Božja volja za oboje, i u skladu s voljom Božjom s radošću su prihvaćali svako dijete koje im je Bog ponudio. U slavonskom selu, nedaleko velikog grada u kojem je mjesno stanovništvo uglavnom radilo, i u koji su mladići i djevojke išli u srednje škole, njihovo petero djece (bar su takvi komentari stizali od njih "po usmenoj predaji") - bila su javna sablazan! "Pa oni nisu normalni! Toliku djecu imaju u ova teška vremena!" Iva i Jakov se na te glasove i glasine nisu obazirali.

Njihova kuća, slavonski ušorena, skromna, bila je uvijek puna. Petero njihove djece uvijek bi doveli po još koje, s njima su živjele i dvije bake (Jakovljeva i Ivina mama, obje udovice), a tamo "gdje čeljad nije bijesna, ni kuća nije tijesna", uvijek bi navratio netko od prijatelja, poznanika, poslovnih suradnika (Jakov je radio u poznatom kombinatu u gradu), siguran da će tu naići na topao osmjeh i na iskrenu dobrodošlicu. Zaista, nitko se ne sjeća da je Iva bila ljuta, umorna, odbojna, ili da je jednostavno rekla: "Oprostite, nemamo vremena!" Vremena za jednu kavu i za malo razgovora bilo je uvijek, pa i onda kada se runio kukuruz, ili su se hranile svinje...

Djeca su to "stoički podnosila", sve dok nisu poodrasla, kad bi, onako, mladenački, "sebi u bradu", tražila malo prostora za same sebe i za svoje potrebe... Roditelji su bili neumoljivi. Njihova kuća je bila, sad vide, po Isusovu nadahnuću, "mjesto gdje Isus uvijek može doći i odmoriti se s njima", kako je u osobnom pismu jednoj njihovoj prijateljici napisala Majka Terezija: "Ponašajte se kod kuće tako da Isus u svakom trenutku može doći k vama i odmoriti se s vama i Vašom obitelji".

U obvezni "dnevni red" ove obitelji, a u to su se morali uklopiti svi njihovi prijatelji, bila je zajednička večernja molitva, koju su naši biskupi nakon "trinaest stoljeća Katoličke Crkve među Hrvatima" predložili moliti. Iva i Jakov su "nemilice" gasili televiziju i s djecom, bez obzira na umor, izmolili "Vjerovanje Hrvata katolika", te jednu deseticu krunice, ili krunicu Božanskog milosrđa. I sve tako - dok se najmlađa kći nije udala. Ipak, djeci su najljepši bili Badnjak i Božić, kad bi bake, pogotovo Jakovljeva majka, uzele "običaje u svoje ruke".

Na Badnjak bi svi postili do večere, a onda bi bake donijele tamjan, jabuke, svijeću, žito i bijeli luk. Tamjan bi zapalile na žaru iz peći i svetom vodom sve blagoslovile, uz zajedničku molitvu. Djeca bi na kraju rekla: "Čestit vam Božić - porođenje Isusovo", a roditelji i bake bi uzvratili: "Živi i zdravi bili!" Tad bi svi sjeli za večeru, a potom bi gledali kako im anđeo daruje lijepe darove koje su svojom dobrotom zaslužili. Potom bi, siti i sretni, zajedno išli na polnoćku, bez obzira što je sutradan bio radni dan i za oca i za majku i što su djeca išla u školu.

U Hrvatskoj katoličkoj misiji, u dalekoj Švedskoj, slavonski (prošvercani) kulen, orehnjače, makovnjače, "šape" i šljivovica nakon ponoćke samo su "planuli". I velečasni i vjernici bili su sretni što su malo domaćeg božićnog ozračja bogate Slavonije mogli doživjeti i u gotovo posve mračnom Božiću (ondje je mrak već oko 15 sati!) i u švedskom "instant slavlju" koje je izgubilo dušu i ljepotu biblijskog Božića. Marijini sinovi bili su ponosni na svoju baku i djeda i na sve što su oni pričali, ne samo o Božiću, nego i o ostalim stvarima i doživljajima svojih bogatih života. Slušali su iskreno i pažljivo.

Mala Elizabeta, nazvana po biblijskoj Elizabeti, slatko je spavala u svom krevetiću.

Oko dva poslije ponoći (kad su se vratili s ponoćke) počeli su zvoniti telefoni... Iz grada u blizini njihova sela javio se njihov najstariji sin i njegova obitelj - sedmero djece. Iz gradića na koji je selo "naslonjeno" javile su se kćeri sa svojom djecom, a iz Hong Konga - roditeljima i sestri čestitao je Mislav, još uvijek neoženjeni sin koji je ozračje hrvatskog Božića pokušao prenijeti u obitelj svojih učenika. On je profesor engleskog jezika i vrlo angažirani katolik, laik. Iz dalekih zemalja, s različitih kontinenata, čak i u različitim kulturama Ivina i Jakovljeva djeca javljala su kako su sretna i kako su u srcu bogata, jer su ih njihovi roditelji tako iskustveno kršćanski odgojila. Bog je danas u srcima njihovih obitelji. Njihovi Božići, svi se nadaju, bit će lijepi, bogati i romantični kao i Božići iz njihova djetinjstva. Oni su u to sigurni, jer - zajedno imaju trinaestoro djece koja će u budućnost ponijeti najljepši dar Božića - srca širom otvorena!

Kao što su i kuća (danas prostrana, jer su se djeca razišla) i srca njihovih roditelja bila kroz sav život - širom otvorena!