Jedna od osnovnih klasifikacija današnjeg društva je podjela na mlađe i starije. Premda dobne granice nikad nisu bile strogo određene, oduvijek se znalo da su oni stariji iskusniji i pametniji, ali često neodlučniji, dok se s druge strane za mlade uvijek govori da su radoznaliji i ambiciozniji, ali često srljaju i postupaju vrlo nepromišljeno. Ono što je i jednima i drugima uvijek bilo zajedničko jest činjenica da nikad nisu zadovoljni svojim, uvjetno rečeno - godinama.

Krenemo li od "stare narodne" koja počinje s "Od kolijevke..." prelazimo preko generacija djece, đaka, studenata... i dolazimo do onih koji se često koriste tom "starom narodnom". Faza u kojoj (mladi) čovjek počinje osjećati svoju samostalnost često je zastrašujuća i prožeta trajnim uspomenama na tzv. bezbrižne dane vlastitog djetinjstva. Ljudi se prisjećaju dana kad je netko drugi brinuo o njima i brinuo brige koje oni sada brinu. Svaki novi dan, susret je sa spoznajom da je jučer, ili nekoliko dana ili godina prije, bilo bolje. Mnogi se osjećaju kao da je "Onaj gore" zaboravio na njih ili da im se bezrazložno osvećuje... Svjedoci smo pitanja tipa: "A što sam ja Bogu skrivio?", "zašto baš meni?" i sl.

Ne mogu dokučiti razlog zašto se mi ljudi što smo stariji sve više volimo hraniti vlastitom prošlošću. Razlog vjerojatno leži u tome da, ako smo imalo normalni, dakle ako nismo zlopamtila, onda u našoj glavi najčešće ostaju lijepe i drage uspomene koje svjedoče o tome kako je nekad bilo lijepo... ili bar ljepše nego što je sada. Međutim, ako se samo na tren prisjetimo mamine šibe, stroge učiteljice, probdjevenih noći uz školsku lektiru... ili npr. teških ispita ili prvog šefa, pa prvog kredita, razbijenog auta, možda smrti roditelja, neisplaćene mirovine... dolazimo do zaključka da je život jednostavno uvijek isti - prožet problemima. Problemi uvijek postoje, bez obzira što se mlađima čini da će se s godinama sve riješiti, ili (prema mišljenju starijih) da su njihovi problemi nekad bili drastično trivijalniji.

Jednostavno, nikad neće biti bolje nego što je sad! Svaka moderna psihološka teorija se zasniva na još jednoj "staroj narodnoj", koja kaže da je svaki čovjek kovač svoje sreće. Prošlost je samo sjećanje. Lijepo ili ružno, gotovo je svejedno! Isto je i s budućnošću. Ona je toliko mistična da je znade samo Svevišnji. Jedina stvar na koju istinski ima smisla ozbiljno gledati jest - sadašnjost. Vrijeme u kojem živimo može utjecati i na prošlost i na budućnost. Ono što se događa ovog trenutka, već sutra će postati dio prošlosti, kao što će i svaki naš postupak utjecati na buduće događaje koji nas očekuju.

Bez obzira koliko naše ruke bile slabašne, nježne i krhke trebamo krčiti šipražje koje nam stoji na putu kojim hodamo. Svaki pogled prema natrag prikazivati će dugačku rutu našega života i tako buditi sreću koja će se odražavati na svakom našem novom koraku. Ista je stvar i sa već pomalo oslabljenim i drhtavim rukama. Udovi zaista mogu oslabjeti, ali srce i želja koja vodi prema cilju nikad ne smije. Već sama pomisao na to da živimo i da imamo baš toliko godina koliko imamo, čini nas jedinstvenima - naspram onih mlađih čini nas pametnijima, a naspram starijih čini nas ambicioznijima. Jednostavno, možemo biti vječno mladi, jer mladost nije u tijelu, već u duhu! Tijelo je samo slika vremena.

Prepoznati ljepotu svoje životne dobi, zasigurno je najveći uspjeh koji čovjek može ostvariti, prema poimanju ovozemaljske sreće. Biti sretan, smiren i zadovoljan životom zaista je umjetnost i oni koji u tome uspijevaju, stvarno mogu reći da godine nisu važne. Pojam vječne mladosti svakako su izmislili oni koji taj cilj nisu dotakli, ali oni koji su ostali vječito mladi zasigurno se ne osjećaju mladima, već naprotiv - ugodno starima. Svako razdoblje u našem životu donosi određene (neizbježne) stranputice, ali pravilnim stavom prema istima možemo ih puno lakše prebroditi. Pesimizam, proklinjanje i nezadovoljstvo životom, samo nas dodatno demotiviraju, ali ne samo nas, već i ljude koji nas okružuju.

Stoga, da zaključim. Kad vas pitaju za godine, zaista lažite! Prikrijte svoje godine osmjehom, vedrim duhom, entuzijazmom, razboritošću... neka vaš duh govori umjesto - vašeg tijela. Neka vaša odlučnost prikrije nježan dječji glasić ili neka vaša vedrina prikrije bore koje su se nakupile kroz život. Budite vječno mladi ili ugodno stari, ali najvažnije je da budete sretni!