Što će biti s nama nakon školskih klupa - treba li upisati fakultet ili odmah naći posao i raditi? A nakon fakulteta - hoćemo li naći ikakvo zaposlenje ili ćemo, kao toliki, čekati na burzi, raditi honorarni posao za sitan novac, maksimalno iskorištavani od "nepostojećeg" poslodavca?...

Našli smo posao, i to stalni! Konačno nas iskorištava "postojeći" poslodavac. Nismo možda najsretniji postojećim stanjem, ali sve ćemo učiniti da zadržimo naše životno osiguranje, naš "siguran posao" do zaslužene mirovine. A ako nam to osiguranje bude bilo čime ugroženo - hvata nas depresija, malodušje, vizije crne budućnosti.

Poznato vam je nešto od svega ovoga? Bar jedno od navedenog tema je naših svakodnevnih jadikovki. Ako niste među onima koji su zbog navedenih razloga zabrinuti - gledaju vas jako čudno, ili žale zbog vaše navodne nepromišljenosti i neozbiljnosti. Jer, misli većina - kako da čovjek ne bude zabrinut oko stvari koje mu osiguravaju život bar prosječnog člana društvene zajednice?

Lijepo!

Ako poznajemo Božje riječi onoliko koliko bismo trebali - dovoljno je vjerovati. To je, naravno, i najzahtjevnije. Jer, iako mnogi tvrde da vjeruju, malo je onih koji se s potpunom bezbrižnošću i povjerenjem u životu prepuste Božjoj milosti i providnosti. I za to traže brojne isprike, a najmanje su uvjerljive one poput: "trebamo si pomoći sami, pa će nam i Bog pomoći", ili: "ima Bog i važnijeg posla", zatim: "a tko smo mi da bismo bili dostojni Njegove brige", itd. A gdje je u svemu tome naša - vjera?

Ako mislimo da je naša jedina nada i pouzdanje u vlastitim, ljudskim, snagama, zaboravili smo nešto jako važno, nešto što nam poručuje naš Stvoritelj, u kojega vjerujemo:

"Zato vam kažem: Ne budite zabrinuti za život svoj: što ćete jesti, što ćete piti; ni za tijelo svoje: u što ćete se obući. Zar život nije vredniji od jela i tijelo od odijela?

Pogledajte ptice nebeske! Ne siju, ne žanju niti sabiru u žitnice, pa ipak ih hrani vaš nebeski Otac. Zar niste vi vredniji od njih?

A tko od vas zabrinutošću može svome stasu dodati jedan lakat? I za odijelo što ste zabrinuti? Promotrite poljske ljiljane, kako rastu! Ne muče se niti predu. A kažem vam: ni Salomon se u svoj svojoj slavi ne zaodjenu kao jedan od njih. Pa ako travu poljsku, koja danas jest a sutra se u peć baca, Bog tako odijeva, neće li još više vas, malovjerni?" (Mt 6, 25-30)

Zabrinutost je uvijek aktualna i oduvijek su se ljudima vremena činila teška. Tako se i nama danas i ovdje, dok većina obitelji živi na kredit i u strahu hoće li taj kredit moći otplaćivati i sutra, sveopća materijalna situacija čini teška i nesigurna. Čini nam se neprimjerenim pričati takvim ljudima o bezbrižnosti i radosti. Ali, ako smo se sami osvjedočili u Božju providnost i ako smo sami od onih koji ne brinu, onda znamo da nismo neprimjereni, i tu radost i bezbrižnost želimo podijeliti i s drugima, utješiti ih i podsjetiti u čemu je jedina i neprolazna sigurnost. Božje se djelovanje najbolje uočava baš tamo gdje se nama čini da je stanje beznadno i nemoguće, i da ne možemo učiniti ništa kako bismo ga popravili.

Pred nama je Božić. Ako ga gledamo samo izvana, ljudskim očima - onda je to, između ostalog, i vrijeme velike radosti jednima, a žalosti i tjeskobe drugima - koji nemaju dovoljno financijskih sredstava za skupe darove, božićne ukrase i bogati blagdanski jelovnik. No, ako ga gledamo upravo onako kako trebamo gledati i na vlastiti život, očima istinskog vjernika, onda je to početak još jedne blagoslovljene godine, u kojoj nas tek rođeno Dijete podsjeća da je ono, bez obzira na to kakve naše ovozemne i trenutne okolnosti bile, došlo među nas, s namjerom da uz nas bude uvijek. Ako mi to želimo i dopuštamo. A za to je potrebna vjera i povjerenje.

U skoroj radosti božićne noći, zajedno s anđelima, recimo:

"Ne bojte se! Evo javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod! Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj - Krist, Gospodin." I: "Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim!"

Svima od srca - sretan Božić!