Vjerujem da se oni koji redovitije čitaju Veritas sjećaju mojeg članka u veljači, na temu "Pljuni i zapjevaj...", u kojem sam vam pričao o našim pesimističnim glazbenicima i o njihovim "bezizlaznim" temama na kojima zarađuju pare. Međutim, krajem travnja se na tržištu pojavio novi album popularnog repera Ede Maajke u posve novom ozračju. Doduše, da budemo iskreni, na albumu ima puno više pjesama u kojima se Edo obraća "dragom Vladi", političarima i propalim glazbenicima, međutim album je dobio naslov po najpopularnijoj i posve drugačijoj pjesmi koja se na njemu nalazi - "No sikiriki" (eng. "Don't axe yourself"). Pjesma je pravo osvježenje u toj pesimističkoj glazbenoj produkciji, jer ne pjeva ni o ostavljenima ni o prevarenima, već se pokušava suprotstaviti pesimizmu koji nas okružuje i ukazati čovjeku da je njegov najveći problem - on sam.

Danas je izuzetno teško čak i zamisliti, a kamoli provesti dan bez briga, stoga se psihologija (psihijatrija) danas sve više usredotočuje na to da čovjeka smiri. Čak i razne sekte, među koje se može svrstati i joga, privlače ljude upravo na način da im nude: unutarnji mir, stanje bezbrižnosti, smirenosti, stanje nirvane... Naš Josip Blažević se često u svojim člancima (ovdje u Veritasu) simpatično, ali bez milosti obračunava sa spomenutim pojavama, objašnjavajući njihovu prozirnost i čestu prevarantsku zlonamjernost koja iza pojma bezbrižnosti skriva samo financijsku korist. Ono što te sekte nude nije ništa drugo nego Edin "No sikiriki" - pogledati problemu u oči i pretvoriti ga u "mali kikiriki".

Kod Ede je to stvarno profunkcioniralo. On svoje koncerte naplaćuje u tisućama eura, razmišlja o otvaranju ćevabdžinice i za njega više stvarno nema sikiriki, dok svakoga od nas budućnost ipak drži u malo većoj neizvjesnosti. Naša su stvarnost ružne vijesti, nedostatak novca, prezir drugih, nepravda, propale ljubavi... Okružuju nas ljudi koji zaboravljaju pozdraviti, koji su namršteni, prepuni nezadovoljstva, kritike, ljubomore i mržnje... Tu su i dokumentarci o ljudskoj bezosjećajnosti i propovijedi u crkvama koje su sve češće pune kritike, galame i pesimizma! To je naša stvarnost od koje ne možemo pobjeći, ali se prema njoj možemo ipak na jedan drugačiji način postaviti.

I mi možemo kritizirati! Možemo i vikati ili bespomoćno kukati kako je naš život izgubljen, bez smisla, kako nas nitko ne voli, ne poštuje, kako ništa nema smisla! Da - činjenica je da Edo ima više love od nas, ali on ipak ima pravo bar u jednoj stvari: "Svijet može izgledati onako kako ga mi želimo vidjeti".

To su temelji psihologije o kojima danas uče i gimnazijalci u srednjim školama i menadžeri u velikim kompanijama. Nema tajne, nema magije - samo čvrsta odluka da se ujutro želim probuditi sa smiješkom na licu! Kako kažemo mi Zagorci: "Nigdar ni bilo, da ni nekak bilo i nigdar ni ne bu, da nekak ne bu!"

Na kraju krajeva, ne uči li nas tome i naša tako praktična vjera. Pa sam Isus kaže: "Pogledajte ptice nebeske! Ne siju, ne žanju niti sabiru u žitnice, a ipak ih hrani vaš nebeski Otac. Zar niste vi vredniji od njih?" (Mt 6, 26). To ne znači da trebamo sjesti, cvrkutati i čekati da nam netko stavi nešto u kljun, ali svakako znači da u životu treba naučiti živjeti mirnije i opuštenije! Pa i On je tu, i što je najvažnije, nije pasivni promatrač. Pogledajte samo koliko je truda uložio u ovo naše carstvo ljepota koje nas okružuje. Trebamo naučiti živjeti svaki pojedini trenutak i u njemu zamijetiti te ljepote. "Sutra" će uvijek nekako osvanuti, stoga trebamo naš život živjeti danas. Premda je to teško u svijetu koji je surov, da suroviji ne može biti, treba se makar potruditi.

Treba se početi smijati, pokazati i na izvanjski način sreću. Treba znati reći "neka mi bude po volji Tvojoj!" i shvatiti da to nije samo dio tradicionalne marijanske molitve! To je poticaj i primjer žene koja je prije više od dvije tisuće godina od anđela čula "no sikiriki" - poslušala - i našla milost kod Gospodina! S takvom vjerom vrlo se lako i mi možemo potpuno bosih nogu prošetati ovim trnovitim životnim putovima i s osmjehom na licu pojaviti se pred licem Gospodnjim. Vjerujte mi, kad tamo stignemo više definitivno nema sikiriki!