Ušli su u Gradsku kavanu i sjeli za svoj stol. Svi su ih konobari znali i znali su što će im donijeti: dvije kave s mlijekom, mali konjak i Coca Colu. Ovo je bio njihov ritual nakon velike mise. Nakon što su dali Bogu Božje, nedjeljno su raspoloženje nastavili u Gradskoj kavani - svečano, blagdanski "skockani", da u miru, u prikladnom ambijentu, a to Gradska kavana sigurno jest, prokomentiraju upravo odslušanu propovijed, ili tjedne događaje, ili da jednostavno popričaju o svemu što im padne na pamet. Do ovog druženja toliko im je bilo stalo da niti za najžešćih napada na Grad nisu odustajali, nego bi samo promijenili mjesto sjedenja - najbliži podrum. Ni na koji način nisu od tog "svjetovnog rituala" htjeli odustati, kao niti od što urednijeg i što ljepšeg izgleda, čime su, nakon duhovne hrane primljene na misi, hranili svoje ljudsko dostojanstvo.

Dok je konobar donosio piće, oni su prelistavali novine koje su usput kupili. I to je bio dio njihove nedjelje: biti što bolje i što točnije informirani. Marija je, nakon prelistavanja jednoga ženskog tjednika s gorčinom ostalima pokazivala jedan tekst i novine je stavila na stol.

- Ma pogledajte! I on misli da je dobar vjernik. A već mu je 50 godina i još se nije oženio svojom "djevojkom". Ne znam samo kako Crkva na sve to može šutjeti. To je već glupo: svi kao imaju "mladiće" i "djevojke", žive zajedno, nemaju djece, a neki iza sebe već imaju odraslu djecu i po nekoliko propalih brakova. Nije onda ni čudo da se moje dijete osjeća tako jadno.

Sad su i ostali pogledali fotografiju i naslov, pokušavajući odgonetnuti zašto bi se Marijina kćerka (jer je još jedino to njezino dijete bilo slobodno, tj. neudano) osjećala jadno. Nisu shvatili. Zato im je morala, kao djeci u prvom razredu, polako i zorno sve objasniti.

- Vidite, moja je kći zaista dobra djevojka. Ne hvalim je zato što je moja, vjerujte! Dobra je studentica, pristojna je, bavi se sportom, sve ispite polaže na vrijeme, ide na studentski vjeronauk, a ipak ne može naći mladića po svojoj mjeri. Nije ona umišljena i ne traži Brada Pitta, ili bogatog nogometaša, ako ste na to pomislili, nju strašno razočaravaju mladići iz Crkve. Sve je sjajno i bajno dok ne postave uvjet - ili ono što svi znamo da je grijeh, ili - "Zbogom diko!" A Ana je ponosna, iskrena je spram Boga i svoje savjesti i to je njoj, kao što je i meni, neprihvatljivo. I - što da radi? Ne preostaje joj drugo, nego da se pripremi za mučeništvo i, kao ona djevojka iz Staroga zavjeta, ne sjećam se njezina imena, da oplakuje svoje djevičanstvo. A kad ste zadnji put čuli propovijed o mladenačkoj čistoći... Ja se niti ne sjećam...

Tajac. Svi su ispijali svoje piće, dok Mirjani nije "puko film". - Marija, pozdravi svoju kćer i reci da je puno volim. Ja sam na njezinoj strani. I, da je ohrabrim, ispričat ću vam nešto što mi se ovog ljeta dogodilo.

Radila sam kao turistički vodič u Cavtatu. Tamo su bili smješteni Hrvati iz Amerike, članovi Hrvatske matice iseljenika, koji su održavali niz koncerata hrvatskog folklora i narodnih pjesama po cijelom Jadranu, a hotel Croatia bio je njihov privremeni dom. I, da skratim priču, nakon što sam ih odvela u Dubrovnik, poslije mise u dubrovačkoj katedrali i nakon susreta s biskupom, zamolila sam jednoga gospodina da mi, ovako, uz kavu, ispriča sve što zna o turneji, jer sam htjela jedan tekst o tome poslati u časopis "Matica", te još i u jedne dnevne novine. Na kraju sam ga zamolila da kaže nešto i o sebi i o svojoj obitelji. Nasmijao se i rekao: "Ja sam direktor jedne škole u Los Angelesu, imam kuću na Beverly Hillsu, u San Pedro idem dvaput tjedno na probe, sviram tamburicu, nisam oženjen i došao sam ovamo da nađem Hrvaticu koja bi htjela biti moja žena. Važno je da je vjernica i da poštuje Božji zakon." A onda me zamolio da i ja njemu kažem nešto o sebi. Bilo mi je stvarno neugodno, ali nisam imala kamo. Rekla sam mu da sam neudana, da idem svaki dan na misu, i rekla sam mu što radim. "Pa Vi ste onda odgovor na moje molitve", s osmijehom je rekao. Ja sam, naime, bila jedina djevojka koju je on tijekom turneje po Hrvatskoj uopće uspio upoznati. Jer, kako su išli iz mjesta u mjesto, nije imao prilike nikoga ni upoznati.

- I, što si mu rekla? Nije mogao izdržati Mario, mladi liječnik, koji je bio oženjen i imao je dvoje male djece. Pa rekla sam mu da imam zavjet djevičanstva, da mi je žao što ću ga razočarati, ali da ću se moliti za njega da naiđe na djevojku koju mu je Bog namijenio. Njegov odgovor bio je samo: "Oprostite!"

Ono što je slijedilo, nisu toga uopće bili svjesni, podiglo je cijelu Gradsku kavanu na noge. Metaforično - naravno. Raspravljali su, temperamentno gestikulirali rukama, upadali jedno drugom u riječ, dok je Mirjana pokušavala objasniti - kako je Isusova Majka prekrasna. "Pogledajte, nas je ovdje četvero, i svi imamo Marijino ime. Marijan - s čašicom konjaka, Mario - s Coca Colom, Marija i ja, upravo smo primjer kako Gospa obogaćuje različitosti, kako "jednostavna službenica Gospodnja" ne potire osobnosti, kako se nikada ne hvali, a svakoga prima i svakome se raduje. Njezino djevičanstvo, življeno u skrovitosti neisticanja ni odjećom, ni načinom života, ni u Nazaretu, ni u Kani, ni u Jeruzalemu, upravo je prekrasan uzor posvećenog života, pun biblijskog šarma. Uostalom, jeste li primijetili da jedino Luka, učeni helenistički intelektualac, donosi, i to dva puta u istom poglavlju, činjenicu da je Marija Djevica iz Nazareta! Nedavno sam čula podatak da je u Švedskoj nastao "medijski lom", senzacija, kad je jedna djevojka, nakon što je to kod njih 700 godina bilo posve nepoznato, odlučila živjeti djevičanski - kao Isusova nevjesta! Eto, koliko je Marijino djevičanstvo divno!

Oprostite, smijemo li vam se pridružiti? Mi cijelo vrijeme slušamo što vi pričate, sve nam je jako zanimljivo i u biti, slažemo se s vama. Mi upravo idemo s rukometne utakmice. Izgubile smo, i ne žuri nam se kući. A sada nam nije ni krivo što smo izgubile. Ovo je vrijedilo čuti. Samo... kako ćemo o tome pričati kad znamo da će nas ismijati?!

Pridružile su se četvorci, "četiri M", i pružajući im ruke da se predstave, nasmijale se: "Maja, maturantica jezične gimnazije" i "Maja, studentica menadžmenta", obje iz Dubrovnika.

I obje imate Gospino ime. Jer, Maja je samo skraćenica od Marija, pojasnila je Mirjana, dodavši da je njeno krsno ime Marija.

Na kraju su se dogovorili da se nađu, naravno u Gradskoj kavani, 12. rujna, nakon večernje mise i da zajedno proslave blagdan Imena Marijina i svoje imendane.