Stvaratelj je stvaratelj po Stvoritelju, jer sve što je dobro - od Boga je, i sve što je nadahnuto, snažno, duboko, istinito i lijepo - od Duha je. Nesavršeni smo i umjetnička su nam djela nesavršena, no ipak, ako igdje u ljudskom učinku možemo opaziti trag nekog savršenstva onda je to u umjetnosti. To je stoga što je umjetnost u vidljivoj mjeri dar, dar iz naše dubine, dar Duha Svetoga.

Tome, naizgled, proturječi činjenica da u književnosti često možemo naići na prljavštine, otuđenost i zlo, jer u umjetnosti ima nečistih duhova, otuđenja i zla, baš kao i u samom životu. Ali ono što književnom djelu daruje umjetničku snagu i integritet, ono što ga razlikuje od pornografije, puke nasilne akcije ili trivijalnog horora, ono što mu daruje umjetničku i humanu vrijednost, od Duha je, kao što je od Duha svaka prava vrijednost i humanost.

Književno djelo ne stvaramo sami. Postoji skriveni suradnik. Umjetnost nije u toj mjeri voljni napor i planski osmišljen rad, koliko nadahnuće i spontana igra, prepuštanje vodstvu nepoznatog Nekog! Pisanje proze slično je molitvi. A kako molimo? Kroz Božje blizine i kroz suhoće. Milost oscilira, ali molimo neprekidno.

Oholo je misliti da Bog treba udovoljavati našim hirovima, no postoje situacije, a jedna od takvih je stvaralačko pisanje, kada smo usklađeni sa svemirom, sve je oko nas zajedno s nama prestabilirana harmonija: svi smo dio partiture, Bog sklada vrlo sofisticiranu fugu, s bezbroj melodija i prepletaja. Književno je stvaranje igra i uživanje u pisanju, spontanost i sloboda, oslanjati se na Boga i riskirati, odbacujući lažnu sigurnost pasivnosti, i tako se oslobađati strahova.

Književnik i Bog zajedno pišu priču: ono što je trebalo omesti pisanje, slučajnosti, buka, neprilike i nesreće, ono što izvana utječe na tekst i mijenja ga, najčešće ga popravlja i usavršava. Julia Camerun to zove sinkronost. U kreativnom pisanju Bog pomaže našim planovima i snovima. Naravno, mi smo ti zbog kojih djelo može ispasti nesavršeno ili opako. Bog stvara umjetnike umjetnicima, ako su neki ispali rđavi ljudi, ili stvarali umjetnost punu prljavštine, stoga je što Bog poštuje njihovo slobodno opredjeljenje, autonomnu odluku koja može izabrati zlo. No, umjetnost je uvijek iskrena, samo kič laže. I "najpokvarenija" umjetnost ima neki dobar razlog postojanja, otkriva duševne rane, opasne klopke i svakovrsno zlo.

Pisanje je proces individuacije, upoznavanja samoga sebe. Bog razgrće dubine, otkriva izvore u nama i druga čuda. Bog nam otkriva život i nas same nama samima.

Književnici ne bi trebali zanemariti glas Stvaratelja u sebi i izvan sebe. Postati njegova radosna pisaljka! A on će pisati samo onim što je u našoj dubini autentična Vlastitost. Gdje sam najviše svoj, tu sam najviše njegov. To je tek jedna od mnogih tajni umjetnosti.

Bog dobro zna kakvi smo, koristi sve naše sposobnosti i, usprkos svoj našoj nesavršenosti, djelo dobiva pečat umjetničke savršenosti.

Kreativnost je stvar duha. Svaki napredak u stvaranju posljedica je vjerovanja. Bit će nam darovano ono što nam treba! Postajemo sve iskreniji prema samima sebi i otvoreniji prema drugima, iskreniji te prijemčiviji za njihove stavove i viđenje svijeta. Stječemo osjećaj za promjene i mijene u vlastitom življenju.

Oslobađajući se okova okoštalih predodžbi o samima sebi, započinjemo vjerovati i voljeti svog unutarnjeg vodiča. Oslobađamo se idolatrije: ovisnosti o osobama, mjestima i stvarima. Umjesto toga, postajemo ovisnima samo o izvorištu u samima sebi.

Želja da izgledamo sofisticirani i pametni često zapriječi strujanje stvaralačke snage. Naše taštine i sebični strahovi ometaju stvaranje, baš kao što ometaju odnos s Bogom.

Želimo li ostvariti život u kojem ćemo biti sretni? Bog upravo to hoće. Trebali bismo naučiti kako dopustiti strujanju Stvoriteljeve snage da se očituje gdje on želi, a ne gdje mi to želimo. Ne trebamo se bojati smionih iskoraka, Stvoritelj nas zove na skok.