U strci svijeta i pod teretom svakodnevlja, u navezanosti na stvari i zatrpani samonametnutim brigama, nedovršenim planovima i neispunjenim željama koje najčešće nisu nadahnute providnošću i snagom Duha Svetoga, zaboravljamo se i napuštamo ocean milosrđa, te tjeskobno plutamo u ustajalim i mutnim vodama zatrovanih plićaka.

Teško je priznati Boga i prihvatiti njegovu ljubav, ako srce, pod naslagama nametnutih i bez otpora prihvaćenih svjetonazora, prizemnih mudrovanja i pomodarstava, ne prepozna zraku svjetlosti koja se s raspela probija kroz umrežene laži i pokazuje put prema nebeskoj vertikali. Teško je slijepcu dokučiti raskoš boja i gluhome čuti pjev slavuja, a još je teže povjerovati onome koji je odnjegovan i odnjihan slatkorječivošću praznih obećanja, kojemu je istina tek jedna od ponuda u mnoštvu mogućnosti što se isprepliću u vrtlogu sumnje.

Kako razotkriti podvale znanstvenog umovanja koje nam nameće vlastite dogme, a onda novim otkrićem negira jučerašnju istinu, koje novim spoznajama glorificira vlastitu superiornost, uvlačeći ovisne i prevarene u pogibeljnu pustolovinu kojoj je cilj profit i koristoljubivost? Kako se oduprijeti zlu kojem ništa nije sveto, koje sve izjednačava i relativizira, kojemu su iskvarenost, iščašenost, pustopašnost, razularenost, raspojasanost i raskalašenost smisao i punina življenja?

Što učiniti kada opijeno srce i dušu nakon kratkotrajnog užitka preplavi nemir, gorčina i rastrganost, kad se naslage tame prepriječe i zastru vidokruge, a hladnoća i ostavljenost prekriju pute? Čovječe, podigni vjeđe, otvori oči, raširi zjenice, prebrodi strah, okreni se prema izvoru milosti, prema glasu koji nas s križa opravdava i za nas moli: Oče, oprosti im jer ne znaju što čine!

Vidjet ćeš, prahu zemaljski, golemo brdo neispovjeđenih grijeha, gustu pomrčinu kroz koju se s Golgote još uvijek do nas probija tračak milosrdne svjetlosti, zraku koja zove u ispovjedaonice. Osjetit ćeš toplinu ljubavi, miomirisni zagrljaj otkupiteljeve dobrote i razumjeti tajnu spasenjske mudrosti, uvidjeti da iz tame svijeta u kraljevstvo nebesko vodi samo jedan put, a taj je put naš Gospodin Isus Krist koji nas prati do križolikih vrata kroz koja se ulazi u život vječni. To je mjesto na kojem nas je očistio od opačina, zaustavio zlo i smrt, odijelio tamu od svjetlosti i izborio za nas pomirenje i život u punini.

Vratimo se sa stranputica samootkupiteljskih zabluda, priznajmo Boga i prihvatimo njegovu ljubav, a on će nas dovesti do utočišta mira, osloboditi nas spona navezanosti i lanaca ropstva, vratit će nam dostojanstvo djece njegove i uvesti nas u prosjaj gdje ćemo spoznati veličinu i ljepotu neizmjerne radosti. Neka nam križ Gospodinov bude oslonac koji će nas čuvati od zavodnikove drskosti, od sablažnjive lukavosti i samoubilačke lakovjernosti!

Uzvisimo raspelo, podignimo ga visoko pod oblake, gradimo ga na vrhovima planina, ljubimo ga u kapelicama i crkvama, nosimo ga pred sobom, čuvajmo ga u srcu, dozivajmo ga u nemoći, predajmo mu se u iskušenjima, grlimo ga u času smrti naše! Častimo ga i za nj svjedočimo, ne sramimo se muke Gospodinove, da se i on nas u onaj dan ne bi posramio! Predajmo se milosrđu koji nas iz straha vodi prema radosti, iz očaja prema miru, iz navezanosti prema slobodi, iz mučnine prema punini! Podignimo raspelo u iskrenosti vjere, obujmimo drvo spasenja, uzdignimo ga nad mračnom dolinom, neka nam bude putokazna svjetiljka i izvor vode žive! Uzvisimo križ da bismo se i sami u njemu uzvisili!