Gostoprimstvo se na Istoku smatra svetom dužnošću. Iskazuje se svima pa i prosjacima i robovima. Temelj je religiozan. U prolaznom se gostu časti Bog koji prolazi, koji im donosi nadu. Primiti gosta donosi svečanost, radost, unutarnje ispunjenje.

Gostoprimstvo nije vezano uz klasu, sličnost ideala, uz kulturnu ili religioznu istomišljenost. U gostu se gleda ideal sveopćeg bratstva.

Središte i pečat daje zajedničko blagovanje, neka vrsta mističnog bratstva koje mora biti jače od prirodnoga. Hrana ima svetu vrijednost. Blagovati i piti za istim stolom označava zajedništvo života, znak je zaštićenosti i sigurnosti.

Kod Grka i Rimljana u starini jednako je bilo u časti gostoprimstvo. Stranca se prima kao dragog gosta koji donosi sreću i blagostanje. Pred njim se ništa ne taji.

Ali od 7. stoljeća prije Krista, kad se razvija trgovina i promet, gostoprimstvo gubi na svetosti. Pojavljuju se gostinjci koji ugošćuju strance. Dok je prije privatno gostoprimstvo brisalo nejednakosti, sada se ističu lučenja na temelju religioznih, etničkih, političkih i kulturnih kriterija. Kod Grka i Rimljana pojavljuje se dijeljenje na Grke i Rimljane te barbare, koji su isključeni iz religioznog, pravnog i političkog života i postaju građani drugog reda.

I kod Židova dijele se stranci, ali ne poznaje se diskriminacije kao kod Grka i Rimljana. Pojam "rase" je nepoznat u židovstvu, budući da su svi ljudi iz istog korijena, svi narodi potječu od Noe, od Adama. U pitanje dolazi samo religiozni kriterij, ne politički i kulturni. Svijet se dijeli na Židove i nežidove. Međutim, neke strance više prihvaćaju. Tako Edomci i Egipćani u trećoj generaciji, a Amonci i Moapci u desetoj generaciji, mogu postati punopravni Židovi, prihvaćajući židovski Zakon i obrezanje.

Gostoprimstvo u Isusovo vrijeme se još smatra svetim i religioznim činom. Gosta se dočeka pozdravom: "Mir s tobom!" i s poljupcem. Vodom mu se peru noge, a glavu mu domaćin namaže mirisavim uljem. Mazanje uljem je potrebno u tim vrućim krajevima. Treba zrak pročistiti od neugodnih mirisa znojenja i raspadanja. Miomirisi dolaze iz daleka, iz Arabije i Somalije, Indije pa čak i iz Sumatre i Jave. Isto tako i mirisavo drvo, tamjan, kao i skupocjeno drvo: cedrovina i sandalovina. Mirisavo ulje i pomasti koriste se posebno u kultu. Leviti sami u predvorju Hrama pripremaju miomirise - godišnje 368 litara - za jutarnju i za večernju žrtvu.

Naročito kod gostoprimstva izliti obilato ulja po glavi, znak je da se s ljubavlju prima dragoga gosta, kao prijatelja, brata. Šimun farizej sve je to ispustio. Ne prima Isusa kao prijatelja, iz ljubavi. Htio ga je izbliza promotriti, da se uvjeri je li on doista Prorok koji ima doći.

I evo žene, poznate grešnice u gradu, i Isusu iskazuje ljubav, onu koju je propustio iskazati domaćin: noge mu cjeliva, suzama ih oblijeva, zatim ih obilato pomazuje dragocjenom pomašću.

Farizeja sve to uvjeri da Isus nije prorok, kad eto dopušta da ga se ta i takva žena dotiče. Isus mu taj čin osvijetli prispodobom koju farizej dobro shvaća.

"Neki vjerovnik imao dva dužnika, jedan mu dugovao pet stotina denara, drugi pedeset. Budući da nisu imali odakle platiti otpusti obojici. Koji će ga dakle od njih više ljubiti?" Šimun odgovori: "Predmnijevam onaj kojemu je više otpustio!" Reče mu Isus: "Pravo si prosudio!"

Prispodoba nastoji lijepom pričom, uzetom iz svagdašnjeg života, osvijetliti istinu nadnaravnog reda. Ovdje se radi o Božjoj ljubavi i o praštanju. Ona je tako iznesena da je to ujedno i ispit savjesti za onoga kojemu je upravljena. Izaziva u njemu krizu, da mirno i slobodno odgovori, misleći da se to ionako njega ne tiče. Budući da farizej nije znao o kome se zapravo radi i o čemu, daje ispravan odgovor. Ali taj je odgovor ujedno i sud koji sam sebi izriče. I nesvjesno sebe optužuje.

To mu Gospodin jasno kaže. Pozvao je Isusa u goste, ali ga ne voli. Zato mu nije pripremio onaj svečani doček kako se dragoga gosta prima. On je pun sebe, samodostatan, ne treba mu milost praštanja. Smatra sebe opravdanim svojim djelima. Ne treba mu Spasitelj.

Žena, naprotiv, svjesna je svoje grešnosti i zahvalna je Božjem milosrđu koje se u njenom slučaju očitovalo. Zato ljubi mnogo i to i djelima pokazuje. Sve ono što je do sada u njenu životu izazivalo grijeh i plod je grijeha, sve baca u vatru ljubavi, kao žrtvu raskajane grešnice, ali koja mnogo ljubi. Sve svoje grijehe predaje svome Spasitelju.

Svijest, da su nam mnogi grijesi oprošteni, mora u nama izazvati veliku ljubav prema Gospodinu, koji je pun milosrđa i praštanja prema svakom grešniku koji priznaje svoju bijedu i grešnost i moli Boga za oproštenje.

Šimun je ostao neopravdan, a grešnica se vratila svojoj kući opravdana, što nas podsjeća na prispodobu o farizeju i cariniku nakon molitve u hramu (Lk 18, 9-14).

Starozavjetni vjernik osjeća strah pred smrću. Amalečanski kralj Agag pred smrću izjavljuje: "Zaista smrt je gorka!" (1 Sol 15, 32) Pobožni kralj Ezekija, kad mu prorok Izaija javlja skoru smrt, okrene se zidu i brizne u gorak plač (Iz 38, 1-3). Samo u najvećoj tjeskobi i očaju čovjek traži smrt, kao pobožni Job (Job gl. 3).

Život se cijeni. Kralj Ezekija obradovao se kad mu Izaija donosi radosnu vijest da će ozdraviti i odmah Gospodinu pjeva zahvalnu pjesmu (Iz 38, 9-21). Najvećom nesrećom se smatra otići u "polovici dana svojih", ne ispunivši dane svoga života, ne nasitivši se godina. Propovjednik čovjeku daje savjet: "Ne budi preopak i ne budi lud: Zašto bi umro prije vremena." (Prop 7, 17)

Zašto toliki strah pred smrću? Izraelac vjeruje u neki prekogrobni život, ali taj je tako jadan da je bolji i najbjedniji život na zemlji, nego taj u Šeolu. Šeol-Podzemlje je zemlja bez povratka, kuća tame, mjesto praha. Refaim-sjene su bez snage, bez hvale, bez spomena, bez svjetla koje je znak sretnog života i radosti. To je Abadon-propast. Svi su tamo izjednačeni: bogataši i siromasi, mudraci i neuki, pametni i ludi. Zato Job moli: "Mog su života dani tako kratki. Pusti da se još malo veselim prije nego ću na put bez povratka, u zemlju tame, zemlju sjene smrtne, u zemlju tmine guste i meteža, gdje je svjetlost slična noći najcrnjoj." (Job 10, 20-22)

Uvijek se postavlja pitanje: kako to da su susjedni narodi, kao npr. Egipćani, zamišljali prekogrobni život kao nastavak zemaljskog života, samo u većem i blaženijem obliku. Grci maštaju o eleuzijskim poljanama, na kojima će pokojnik naći puninu zemaljske sreće. Istina, izraelski narod o prekogrobnom životu ima predodžbu iz Mezopotamije odakle dolaze njegov praroditelj Abraham i rodozačetnik Jakov, ali zašto Bog nije izabranom narodu odmah na početku objavio istinu o prekogrobnom životu?

Sigurno je da Bog ima svoje razloge i da vodi svoj izabrani narod zdravom božanskom pedagogijom. Izraelski narod mora najprije pročistiti svoje nade i želje za prekogrobnim životom. To nije naprosto nastavak ovozemnog života, to je nešto posve drugo, nešto bogatije, božanstvenije - sudioništvo na božanskom životu.

Izraelci uz to ne shvaćaju smrt kao prijelaz u novi život, nego kao normalni biološki svršetak. Nejasnoća prekogrobnog života čuva ih od mnogih zabluda, posebno od kulta mrtvih, koji cvate u susjednim religijama i koji bi zasjenio kult i štovanje Jahve, pravog Boga. Uz to Izraelac ljubi ovaj život, i sve vrednote ovoga života, i ne želi ih obezvrijediti.

Smrt je čovjekova sudbina. To je put kojim je svima proći. "Mi smo svi osuđeni na smrt, slični smo vodi koja se prolije na zemlju i više se ne može skupiti." (2 Sam 14, 14) Patrijarsi su umirali "siti godina". I želi se dostići njihov vijek.

Život je krhak i nestaje i upravo je zato dragocjen. Čovjek je prah. Mora prihvatiti smrt. "Živio ti deset, stotinu ili tisuću godina, u Podzemlju ti neće predbacivati duljinu života." (Sir 41, 4) Smrt je neprijateljica čovjeka. U smrti se neka zlokobna sila ugnijezdila. Dodir s mrtvacom je najveća nečistoća (Br 9, 6). U znak žalosti razdiru se haljine da se čovjeka ne prepozna.

Međutim, Bog je Bog živih. Dao je čovjeku ne samo "dah života" (Post 2, 7), nego mu je omogućio da živi navijeke (3, 22). "Ja ne želim smrti nikoga koji umire", veli Bog po proroku (Ez 18, 32). Bog je izvor života (Ps 36, 10).

Tu je bitna razlika između Boga Biblije i poganskih božanstava. Gilgamešu, vidjeli smo, kaže božica: "Gilgamešu, kamo hitiš. Život koji tražiš nećeš naći. Kad su bogovi stvarali čovjeka, smrt su odredili za čovjeka, a život za sebe." U biblijskoj objavi vidimo da Bog daje čovjeku život, dioništvo na besmrtnost, uz uvjet da ne blaguje sa stabla spoznaje dobra i zla, da živi u povezanosti i vjernosti s Bogom, a ne da mu bude suparnikom (Post 2, 16 s.). Čovjek je prekršio Božju zapovijed, sagriješio je. Stoga smrt nije samo biološki događaj, već i religiozni - posljedica je grijeha.

Smrtna bolest je kazna za grijeh (Pnz 28, 21 s.). Katkada se smrt pripisuje anđelu-Satanu kao kod Joba (Job 1, 6). U susjednim religijama, kad čovjek uvrijedi božanstvo, ono ga napušta, i ulazi zloduh i potreban je izgon, egzorcizam, da se zloduh istjera.

U Starom zavjetu preporuča se tražiti kod liječnika pomoć u bolesti. Sirah hvali liječnika: "Časti liječnika čašću koja mu pripada zbog njegove službe, jer je i njega Gospodin stvorio. Liječenje od Svevišnjeg dolazi..." (Sir 38, 1 s.). Međutim, samo Gospodin daje zdravlje. On udara i liječi. I traži se obraćenje i popravak života (1 Kr 17,17-24; 2 Kr 4, 18-37...).

Smrt se u Starom zavjetu ne promatra samo kao biološki događaj, već i kao religiozni događaj, prijelaz u novi život, koji se nastavlja u Šeolu-Podzemlju. Tek će Kristovo uskrsno svjetlo rastjerati tamu smrti i oživjeti mrtvilo Podzemlja.