Blagdan Tijelova za cijelu Crkvu je uveo papa Urban IV. još 1264. godine, dok se on u Njemačkoj počeo slaviti čak još nekoliko godina ranije. Vjernici onog doba uvelike su častili Kristovu prisutnost u posvećenoj hostiji. Silno omiljeno je bilo gledanje Presvetoga oltarskog sakramenta, pa su vjernici smatrali kako gledanje Presvetoga oltarskog sakramenta ima isti učinak kao i pričešćivanje.

Tijelovo je blagdan Božje ljubavi koja se neiscrpno daruje pod prilikama kruha i vina. "Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko. Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu", govori Gospodin. (Iv 6, 55-56) I tko blaguje Kristovo Tijelo i pije njegovu Krv nikada neće ogladnjeti i ožednjeti.

Navesti ću ovdje samo jedno od mnoštva čudesnih događaja što su se dogodili ljudima za vrijeme slavljenja svete mise i blagovanja Kristova Tijela. Jedan čovjek (s razlogom mu ne spominjem ime) koji nije bio katolik, našao se jednom zgodom "slučajno" u Crkvi, dok je Presveto bilo izloženo u pokaznici. Nije tada ni znao ni vjerovao u Kristovu nazočnost u Presvetom oltarskom sakramentu. Međutim, nešto ga je, pričao je kasnije, neodoljivo privlačilo da dođe blizu i dodirne ono što mi nazivamo pokaznica. "Jednostavno sam je morao dotaknuti i tada sam osjetio neku silu kako prolazi kroz moje tijelo." Nakon toga čir, koji je imao na jednom dijelu tijela, i kožni osip, koji je imao već duže vrijeme po tijelu, potpuno su nestali. Bio je neopisivo radostan. Nakon nekog vremena odlučio je prihvatiti katoličku vjeru. Ovo je samo jedan od bezbrojnih "izljeva" Božje ljubavi koja nam se daruje u presvetoj Euharistiji te čini da živimo u Bogu i On u nama. Blagdan Presvetog Tijela i Krvi Kristove, blagdan je sakramenta u kojem prebiva sama Ljubav što se tijelom učinila iz prevelike samilosti prema ljudima.

U treći petak po Duhovima slavi se blagdan koji na poseban način časti Krista Boga i čovjeka te njegovu ljubav koju simbolizira Isusovo Srce. To je blagdan Presvetog Srca Isusova. Za mnoge je jedan od najomiljenijih blagdana. Početak štovanja Presvetog Srca Isusova neki vide već kod crkvenih otaca. A u 13. i 14. stoljeću to se štovanje bitno raširilo jer su jak poticaj za štovanje dali mistici onog vremena. Posebno treba spomenuti Matildu iz Magdeburga, Henrika Seusea, Gertrudu iz Helfta. Upravo svetoj Gertrudi je Isus objavio kako će doći vrijeme u kojem ljudi neće voljeti Boga i mnogi će živjeti kao da Bog niti ne postoji. Međutim, po štovanju Srca Isusova, mnogi će se ponovno zagrijati za Boga.

U 17. stoljeću štovanje Srca Isusova dostiže vrhunac. Tako je prvi koji je slavio blagdan Srca Isusova u svojoj zajednici bio Ivan Eudes, 1672. godine. Ukazavši se sestri Margareti Mariji Alacoque, iz reda Pohođenja (između 1673. i 1675.) Isus je objavio kako on želi da se u Crkvu uvede blagdan u čast Njegova Srca i da se on slavi u Petak po Tijelovskoj osmini. Također joj je objavio kako će se beskrajno Božje milosrđe izlijevati na one koji će se u prvi petak kroz devet mjeseci uzastopce pričestiti, naravno, nakon što su se ispovjedili. No blagdan, kao obvezatan za cijelu Crkvu, uveo je 1856. godine papa Pio IX. A 1956., prilikom proslave stogodišnjice uvođenja blagdana Presvetog Srca Isusova u cijelu Crkvu, tadašnji papa Pio XII. objavio je encikliku "Haurietis aquas", koju je posvetio Srcu Isusovu.

Presveto Srce Isusovo "izvor je svake utjehe". Ono je svijetlo što svijetli u tami našega vijeka i sve ga tmine ovoga svijeta ne mogu obuzeti. Iz Isusovog se Srca od onoga dana kad je nakon žrtve na križu bilo probodeno, neprekidno dan za danom izlijeva more milosrđa i nježnosti na ljude. Jer Srce Sina Božjega neiscrpno je vrelo ljubavi. Presveto je Srce Isusovo naše spasenje jer je "dobrote i ljubavi puno" i jer u njemu "prebiva sva punina božanstva."