Od onog trena kad su relikvije sv. Antuna položene u oltar, crkva sv. Antuna je postala hodočasničko mjesto ne samo vjernika iz Zagreba, već i iz daljih krajeva. Bilo je to početkom tridesetih godina prošlog stoljeća kad su franjevci konventualci došli u Zagreb i započeli s izgradnjom crkve i samostana. Danas je župa sv. Antuna jedna od većih u Zagrebu i župnik ima pune ruke posla, no uspjeli smo ga nakratko prekinuti i kroz nekoliko pitanja saznati što se to sve oko njega događa.

Vjerujem, fra Žarko, da je s Vašim životnim sazrijevanjem i vršenjem raznih crkvenih službi rasla i Vaša osobna vjera u Boga. Možete li sada, kao osoba koja već više godina obnaša svećeničku službu, reći kako doživljavate svoj odnos s Bogom?

- I najvećim duhovnim velikanima Crkve bilo je teško govoriti o svom osobnom odnosu s Bogom, a kamoli meni, običnom svećeniku i redovniku. Ja pokušavam svoj odnos s Bogom graditi kroz akciju i kontemplaciju. Volio bih da i jedno i drugo budu jednako zastupljeni. Nastojim da moja svećenička služba i moj redovnički poziv determiniraju moj odnos s Bogom. Iz onoga što svakodnevno doživljavam u svom radu, iz onoga s čime se suočavam, što vidim i čujem, izvire sadržaj mojih molitava i moga osobnog odnosa s Bogom. Osjećam da, zbog mojih mnogobrojnih službi, često akcija ima prednost nad kontemplacijom. S druge strane, da nije tog osobnog odnosa s Bogom, vjerojatno bih se brzo umorio u svojim djelatnostima, a ja još nisam, pa smatram da je sve donekle na svom mjestu. Želim reći: moj odnos s Bogom doista je određen onim što jesam i onim što činim.

Vašim dolaskom u zagrebačku župu u njoj su zaživjele mnoge male župne zajednice. Koliko je moguće u današnje vrijeme ostvariti te i druge smjernice Drugoga vatikanskog sabora?

- Župa sv. Antuna Padovanskog na Svetom Duhu uvijek je, po mom sudu, bila relativno aktivna, a drago mi je ako sam svojim dolaskom intenzivirao duhovni život u župi. Točno je da pokušavam župu, kao partikularnu crkvenu jedinicu, učiniti zajednicom vjernika i da u tom duhu, slijedeći smjernice Drugoga vatikanskog koncila i Dokumenta naših biskupa "Župna kateheza u obnovi župne zajednice", nastojim preko živih vjerničkih krugova, interesnih ili dobnih skupina, stvoriti bratsko i sestrinsko ozračje u našoj župnoj zajednici. Budući da smatram da dosadašnji oblik pastorala nije u dovoljnoj mjeri vodio prema koinoniji, odnosno da nije usađivao dovoljno bratskog i sestrinskog duha u naše zajednice, vjerujem da bi se to, djelujući na ovaj način, s vremenom moglo postići. S obzirom da se Crkva, a samim time i župa kao njezina partikularna jedinica, danas nalazi između običajnog konzervativizma i akcijskog progresivizma, u gore spomenutom obliku vidim put da se župe preobraze u župne zajednice te da se odnos među vjernicima očituje kroz zajedništvo koje se ostvaruje u živim vjerničkim krugovima i u malim bazičnim crkvenim zajednicama.

Crkva sv. Antuna ima rijedak privilegij da se u njezinom oltaru nalaze relikvije sv. Antuna Padovanskog, zbog kojih dolaze mnogi hodočasnici. Postoje li mogućnosti da se u bliskoj budućnosti crkva proglasi nacionalnim svetištem?

- To je uistinu veliki privilegij. Svetac čitavoga svijeta u našoj je crkvi na osobit način prisutan preko dijela svoga tijela. Koliko mi je poznato samo su, uz Padovu, Lisabon i Zagreb sve do nedavno imali tu čast. Upravo to vidim kao jedan od razloga da naša crkva postane nacionalno svetište sv. Antuna. Moguće je da se druge župne ili samostanske crkve, čiji je zaštitnik sv. Antun, sa mnom neće u tome složiti, ali ipak smo mi jedini u Hrvatskoj koji posjedujemo relikvije Sveca. Uz to valja vidjeti kako su posjećeni utorci u ovom svetištu općenito i na osobit način koliki je priliv vjernika kroz 13 utoraka pred blagdan sv. Antuna pa da i to bude dovoljan motiv da se pokrene postupak kako bi naša crkva postala svetištem sv. Antuna. Ona to sama po sebi jest i vjernici i štovatelji sv. Antuna tako je doživljavaju, za njih je to zapravo hrvatska Padova, sami je tako definiraju, ali bilo bi dobro kad bi se to i službeno potvrdilo. I to daje jedan pečat. Ne vidim prepreke za to i kao župnik spreman sam sve učiniti da se to ostvari. Međutim, valja znati da je to i samostanska crkva i da sve ne ovisi o meni.

Prije tri godine sudjelovali ste u organizaciji dolazak relikvija sv. Antuna iz Padove u Hrvatsku i u Bosnu i Hercegovinu. Tom prilikom relikvije su bile i u Vašem rodnom kraju, u Busovači. Koliko je to značilo hrvatskom narodu u Bosni?

- Naša Hrvatska provincija sv. Jeronima franjevaca konventualaca donijela je 13. listopada 1999. godine odluku da se u Jubilarnoj 2000. godini organizira hodočašće relikvija sv. Antuna našim krajevima i crkvama. Tako su Svečeve relikvije po drugi puta došle k nama. Od 23. rujna do 2. listopada 2000. godine katolički narod Hrvatske i Bosne i Hercegovine imao je posebnu milost ugostiti Sveca čitavoga svijeta. Dobrotvornost i razboritost naše subraće Padovanske provincije pružile su mogućnost Zagrebu, Sisku, Novom Marofu, Molvama, Vinkovcima, Cresu, Puli, Šibeniku, Splitu, Kninu, Bugojnu i Busovači da postanu sretna i blagoslovljena mjesta, jer je jedan od najvećih svetaca Crkve posjetio njihove krajeve i susreo se s vjernicima koji u tim krajevima žive. Busovača spada u župe koje za svoga zaštitnika imaju sv. Antuna pa smo mi, koji smo organizirali njegov dolazak u Hrvatsku, smatrali da bi bilo dobro da neke župe u Bosni i Hercegovini jednako tako ugoste ovoga Sveca. U krunici u čast sv. Antunu molimo: "Sveti Antune, ti nisi svetac jednoga mjesta ili naroda, ti si svetac gotovo čitavoga svijeta". I to nas je potaknulo da ponudimo fratrima u Busovači i Bugojnu da s vjernicima prirede doček relikvija i molitvu uz relikvije, što su oni objeručke prihvatili i što se pokazalo vjerski izuzetno uspješnim. Za vjernike je to bio događaj od posebne važnosti, a kad već pitate koliko je to značilo hrvatskom narodu onda odgovaram: kao što u Bibliji piše "ako te otac i majka ostave ja te nikada napustiti neću". S relikvijama smo htjeli pokazati: ako su vas svi ostavili, mi Hrvati koji smo otišli iz tih krajeva nikada vas nećemo zaboraviti, kao što vas ne zaboravlja ni sv. Antun.

Vi ste jedan od aktivnih sudionika priprema Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije. Mogu li se sa Sinodom očekivati neke velike promjene u nadbiskupiji?

- Zagrebački nadbiskup Josip kardinal Bozanić na blagdan bl. Alojzija Stepinca 10. veljače 2002. godine objavio je nakanu o sazivanju Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije. Samim time što je Sinoda najavljena i što se za njezino geslo uzelo riječi "Hodimo u novosti života" (Rim 6, 4) za očekivati je da je to učinjeno jer se želi pokrenuti ili učiniti nešto novo, a novost je uvijek povezana s nekim promjenama. Kakvim i u kojem obliku, ja to sada ne znam i smatram da je još prerano o tome govoriti, ali se nadam da su očekivanja velika. Među nama svećenicima se već stvorila jedna zgodna anegdota: ako nešto u Nadbiskupiji ne štima, jedni druge tješe riječima "strpi se još malo. Sad će to Sinoda riješiti". Koliko god to izgledalo smiješno, puno govori. To s jedne strane izriče vjerovanje svećenika da će se sa Sinodom riješiti mnoga otvorena pitanja u mjesnoj Crkvi, ali isto tako i jednu strepnju, odnosno strah, kojim kao da se želi reći toliko se toga poduzimalo u Crkvi, a problemi ostaju ili se gomilaju, pa će tako biti i sada. Ipak, ako Sinoda odgovori na ona poznata tri pitanja koja je uzoriti Kardinal postavio na uvodnom izlaganju na konstituirajućoj sjednici Središnjega pripremnog povjerenstva, 27. siječnja 2003. - "Što je danas Crkva zagrebačka?" "Crkvo, što si?" "Što kažeš o sebi?" - već je učinjeno puno toga.

Uz službu župnika Vi ste i profesor na KBF-u. Je li Vam teško uskladiti obje dužnosti?

- Da. Točno je. Predajem i na Institutima KBF-a Sveučilišta u Zagrebu, ali samo kao honorarni predavač. Ja ne provodim previše vremena na fakultetu, ali svakako nastojim uz svoje župničke obveze profesionalno odraditi i taj dio svog posla. Sigurno je da bi bilo idealno kad bih se mogao sve svoje vrijeme posvetiti jednome ili drugome. Vjerojatno bih tada mogao biti više na raspolaganju vjernicima, odnosno studentima. Međutim, s druge strane primjećujem da to ima i svojih prednosti. Ja ipak predajem predmete vezane uz pastoral, uz ono što me svakodnevno zaokuplja, pa sam tako, bar se meni čini, uspio povezati teoriju i praksu. Preciznije rečeno - teoretsko znanje stečeno tijekom studija najprije je kušano u praksi na terenu i tek onda prezentirano i predloženo studentima. Samo znanstveni elaborati provjereni u radu s ljudima postaju sadržajem mojih predavanja na fakultetu.

- Pitate za mlade. Vjerojatno zbog toga što ste i sami mladi ili pak zbog činjenice da se danas gotovo sve okrenulo mladima kao da i ne postoje druge kategorije osoba. Razumijem Vas jer načelno svi govore o tome da tko ima mlade - njegova je budućnost. Sigurno je da treba iznalaziti nove, suvremenije modele naviještanja mladima i rada s mladima, ali je jako teško doći do nekih općih modela, jer ono što je jučer teoretski napravljeno kao model rada s mladima, danas je isprobano u praksi i već je sutra zastarjelo. Homo accelerans - kako danas vole definirati čovjeka - stalno je u pokretu, a to znači da su i mladi takvi i da tako s njima treba raditi. Usuđujem se ipak reći da je tu jedna velika opasnost. Oni koji rade s mladima previše su se orijentirali na tu pokretljivost, a ja osobno smatram da je i s mladima potrebno stati, zaustaviti se, da je i mladima potrebna jedna sigurnost.