U liturgijskom se pjevanju ili recitiranju psalama antifona (grčka riječ koja označava ono što zvuči suprotno, kao odgovor) rabi da privuče pažnju na značenje psalma ili napjeva, i obično se uzima na njegovu početku i na kraju. Dosta rano u kršćanskoj predaji antifone poprimaju ulogu refrena. Takozvane "Marijanske antifone" nisu u punom smislu i značenju liturgijske antifone, makar su se u početku pjevale uz psalme. Od 1239., nalogom pape Grgura IX., pjevaju se ili recitiraju na kraju povečerja, kojim završava dnevni ciklus molitve Časoslova.

Najstarija marijanska antifona "Sub tuum praesidium", koja se u hrvatskom prijevodu pojavljuje pod nazivom "Pod tvoju se obranu utječemo", očuvana je u cijelosti do dana današnjega. Zaziv je nastao već u 4. stoljeću, a najstariji zapis pronađen je na grčkom jeziku, i obično se navodi kao prva dokumentirana potvrda Marijina kulta u starini. Zaziv ističe Marijinu ulogu Božje majke. Moguće je da su zaziv uvrstili u euharistiju i da je prvotno zaživio u koptskoj liturgiji, odakle se proširio po cijelom kršćanstvu. Katolici su tu molitvu ubrzo preuzeli i usvojili, posebno zaslugom benediktinaca, a napose cistercita i njihova najistaknutijeg predvodnika, sv. Bernarda, opata.

Antifona poznata kao "Zdravo Kraljice" zapravo je marijanski himan, sastavljen krajem 11. stoljeća. Prve verzije gotovo u potpunosti odgovaraju današnjoj praksi, što dokazuje da je bila brzo raširena i prihvaćena od svih vjerničkih slojeva. Tu marijansku antifonu prati vrlo stari koralni napjev, koji i danas poznaju mnogi vjernici, u latinskoj verziji antifone. Prva i nedvojbena potvrda pjevanja "Zdravo Kraljice" nalazi se u statutima Petra Časnog, cistercitskog opata u Clunyju, godine 1135., gdje se navodi kako se antifona pjeva za vrijeme procesije u čast Marijina Uznesenja. Zahvaljujući opet cistercitima "Zdravo Kraljice" postaje najvažnijom marijanskom molitvom 13. stoljeća. Benediktinci su običavali zapjevati tu antifonu na kraju povečernje molitve, dok su se u procesiji razilazili na spavanje. Cisterciti su pak tu antifonu češće pjevali ili recitirali kad je svećenik na kraju mise napuštao oltar i odlazio u sakristiju. Ubrzo se proširio običaj, posebno među običnim pukom, da se ta antifona pjeva kao večernja molitva pred kipom ili u kapeli Majke Božje.

Uskrsna antifona "Kraljice neba, raduj se!", prema jednoj neprovjerenoj legendi, pripisuje se papi Grguru Velikom (+ 604), koji je čuo anđele kako pjevaju taj himan kad je Marijina ikona, izrađena rukom sv. Luke evanđelista, dopremljena u Rim i u procesiji nošena preko mosta koji Vatikan povezuje s ostalim dijelovima Rima. Ipak, čini se da ta uskrsna antifona, koju i naš pobožni puk tako razdragano pjeva, ima svoje početke u 12. stoljeću. U franjevačkom časoslovu sredinom 13. stoljeća ta antifona zauzima mjesto zaziva "Zdravo, Kraljice" i pjeva se neprekidno za uskrsnog vremena na kraju povečernje molitve. Ipak, tek je u 18. stoljeću ta antifona potisnula glasoviti "Angelus", pozdrav "Anđeo Gospodnji", pa je papa Benedikt XIV. i odredio da se u uskrsno vrijeme moli ta antifona, dok je za ostalo vrijeme crkvene godine propisao da se rabi spomenuti anđeoski pozdrav. Antifona je upravljena Mariji i poziva na radost zbog Gospodinova uskrsnuća, što izražava česti poklik "Aleluja!". Završava molbom Bogorodici da nam bude zagovornicom kod svoga ljubljenog Sina.