Prizor je bio sličan onome po kojem se prepoznaje noć uoči Velike Gospe na putu u bilo koje Gospino svetište. Hodočasnici su hodali moleći krunicu, samo je to bila specifična krunica i zazivi su bili drukčiji - molitve su bile upućene sv. Anti i zazivi koji su se ponavljali bili su: Sveti Ante, moli za nas!; sveti Ante, blagoslovi nas; sveti Ante, čuj naše molitve. Ulice grada, zapravo predgrađa, bile su puste i mračne, jer su samo najuži dio grada i najveće prometnice bile osvijetljene tijekom cijele noći. U ostalim dijelovima svjetlo se gasilo u ponoć. Grupi žena i djece, te ponekom starijem muškarcu to nije smetalo da se pješice, to je nekoliko kilometara puta, upute u svetište sv. Ante, u crkvu u najstarijem dijelu grada, koja je nezaobilazni dio njegova identiteta. Prva misa je, na sam Svečev blagdan, već u tri sata ujutro i ovi jednostavni ljudi odlučili su svom Svecu doći prije zore, u znak zahvalnosti i pokore, ili kako bi ispunili svoje zavjet.

Među hodočasnicima, koji su u rukama, pored krunice, imali i cvijeće, obavezno ljiljane, da ih Svetac blagoslovi, našla se i Marija. Ganuta je cijelim ovim prizorom, jer je tu prvi put nakon mnogo, mnogo godina. I ona je došla ispuniti svoj zavjet i zahvaliti Svecu na svemu što je njoj osobno i cijeloj njezinoj obitelji tijekom posljednjih godina učinio. A učinio je predivne stvari. Najprije, sačuvao im je živote i sačuvao im je obitelj. Sačuvao ih je, u stvari, od tolikih zala kojima su bili izloženi. Obranio im je i vjeru u teškim iskušenjima koja su proživjeli kao prognanici, ljudi "drugoga reda" u svakoj ljudskoj kategoriji, ali biblijski gledano - suživotnici Svete Obitelji, u kojoj su se ona i njezina djeca, njen muž i njegovi roditelji, uslijed životnih okolnosti našli. I to joj je uvijek bio znak nade i ohrabrenja.

Prvog posjeta ovom Svečevom svetištu uopće se ne sjeća. O njemu su joj, uvijek s ganućem, govorili starija sestra i mama. Bila je djevojčica. Tri i pol godine su joj bile kad se, kao mali Isus u Hramu, izgubila među vjernicima u crkvi sv. Ante. Ispustila je maminu ruku, pošla prema ocu i, onako mala, izgubila se u mnoštvu koje ju je sa svih strana okruživalo. Tek kad su se svi vjernici razišli i kad se rasplakala dozivajući mamu, jedna je pobožna žena shvatila da se dijete izgubilo. Uzela ju je u naručje i odnijela fratrima. U isto vrijeme njezini roditelji, sestra i brat, proživljavali su agoniju kad su shvatili da je nema ni među rodbinom niti kod prijatelja, kako su se bili nadali nakon što su, susrevši se nakon mise, vidjeli da nije ni s majkom niti s ocem. Kako u to vrijeme nitko nije imao telefon, otac je do duboko u noć obilazio sve rođake i prijatelje tražeći svoje dijete, a majka i starija djeca kod kuće su molili sv. Antu da pronađe njihovu izgubljenu djevojčicu. Neopisiva je radost nastala kad se otac konačno pojavio na vratima s malom Marijom u naručju. Ona se ne sjeća ni zagrljaja niti poljubaca kojima su je obasuli njezini ukućani kad su konačno doživjeli da je opet tu s njima i da joj se nikakvo zlo nije dogodilo.

Kasnije se često vraćala na ovaj detalj iz svoga djetinjstva, sretna što je tako snažno biblijski označeno i što je očita ilustracija onoga kako se Bog veseli kad pronađe svoje izgubljeno dijete. Sjeća se kako se opet može osjećati sigurnom u Očevu zagrljaju, bez obzira kako daleko i kako nepromišljeno od njega odlutala.

Ali, kad je i sama postala majka, nikada nije poželjela proživjeti ovo iskustvo da ne zna gdje je njezino dijete.

Marijin život bio je pun biblijske i svetačke simbolike. Rođena je na Malu Gospu, a njezin sin rođen je na blagdan sv. Ante. Tako su i ona i njezin sin samim rođenjem dobili svoja imena. U skladu s time i molitve su u svakoj životnoj teškoći bile upućivane Gospi i sv. Anti. Kada su tenkovi JNA "pregazili" njihovo selo, gotovo naslonjeno na grad, molitve Gospi i sv. Anti postale su izvorom snage i nadahnuća za svakodnevne i nepredvidljive teškoće. Odjednom su se našli sami, prognani, iščupani iz zemlje na kojoj su rasli i na kojoj su bili sretni. Sjeća se jednog događaja koji je svojom ljepotom zaslužio mjesto u pamćenju, ali je svojom tragičnošću postao trajna bolna uspomena. Marija i njezine dvije prijateljice, sve tri su radile u školi, dogovorile su se da prvu pričest svoje djece, koja su išla u isti razred, zajedno proslave. Kako je to bilo neposredno nakon demokratskih promjena, a vjeronauk u školi još nije bio uveden, profesorice vjernice u svojoj sredini bile su nepoželjne. Zato su one, koje su se poznavale još iz vremena studija i zajedničkih pohađanja studentskog vjeronauka, odlučile da prvu pričest svoje djece provedu u gradu svoje mladosti, u istoj crkvi, a potom i sa zajedničkim ručkom. To je bilo njihovo posljednje druženje. Samo nekoliko mjeseci kasnije i djeca i roditelji postali su prognanici u različitim dijelovima Hrvatske i nikada se više nisu sastali. Život ih je odnio kojekamo, ali Marija je sigurna da su i one, ma gdje bile, kao i ona, osjetile blagoslov i brigu Božju u svom životu i u životu svojih obitelji.

U progonstvu je Marija, naime, shvatila koja je snaga molitve i žrtve kad se sve prihvaća iz Božje ruke. Često se, kad bi se našla u situaciji "stani-pani", posve pred zidom, sjetila svoje majke koja je sve životne probleme rješavala molitvom i postom. I njena djeca su znala: utorkom se posti sv. Anti, srijedom sv. Josipu, petkom Srcu Isusovu i subotom Srcu Marijinu. Kad su odrasli, imali su življeni primjer kako postupati kad djeci krene lošije u školi, kad ponestane novca, kad obitelj pohodi bolest. Ipak, ovo što je sada pred Svecem govorila, Marija se ne bi usudila reći pred svojom majkom. Kroz godine neizvjesnosti, seljakanja i mijenjanja sredina, ona je tu i tamo, najprije uz kavu, a potom i u drugim zgodama, popušila pokoju cigaretu. Nije zbog toga bila najponosnija, ali si nije ni previše predbacivala. I nije držala da je to neki porok, jer, iskreno, i nije bila ovisnica. Ali kad je njezinom sinu Anti, već maturantu, došao u pitanje i izbor studija ako ne ispravi ocjenu iz matematike, Marija je sa sv. Antom napravila "deal", pogodbu: "Obećajem ti, prestat ću pušiti ako moj sin završi razred s uspjehom koji mu omogućava upis na željeni studij." Svoj zavjet sv. Anti rekla je i sinu, koji je u zahvalu mami učio više i savjesnije nego ikad prije. A Marija je prestala pušiti - u bilo kojoj situaciji. I sad je Svecu zahvaljivala ne samo zbog sina, nego i zbog svoje odluke. Nikada više cigaretu nije ni poželjela. Nikada!

Nakon prve jutarnje mise, s prvim zrakama sunca u crkvu sv. Ante dolazilo je sve veće mnoštvo vjernika, sa sve više ljiljana, cvijeća i svijeća. Pobožni puk obilazio je oko oltara sa Svečevom slikom, na koljenima, šapćući svoje molitve, a Marija je i dalje sjedila i zahvaljivala Bogu za sve što joj se u životu dogodilo, od onoga prvog doživljaja s "biblijskim šarmom", kojeg se pravo ni ne sjeća.

Pred crkvom se iz sata u sat stvarala sve prepoznatljivija ljepota pučkog slavlja, tako dragoga svakom vjerničkom srcu. Tu su postavljeni stolovi s kolačima i sokovima, štandovi s nebrojenim licitarskim srcima i "bebama" s ogledalcima na grudima, "Barbike" i prave "oružarnice" oko kojih su se okupljali dječaci. Svemu tome svakako treba dodati raznobojne, razigrane balone...

Ipak, najglasnije se, po cijelom trgu ispred crkve čulo: Sveti Ante, moli za nas!