Uz sv. Antuna Padovanskoga svi njegovi štovatelji vezuju brojne lijepe uspomene i sjećanja. One ožive osobito prigodom godišnje proslave Svečeva blagdana. Ako ne inače, oni nemarniji vjernici bar tada se sjete da im je na raspolaganju i sv. Antun, Božji miljenik i jedan od najvećih svetaca. Ipak, brojni su vjernici koji mu se često mole, koji redovito poste i dolaze na svetu misu kroz 13 utoraka pred Antunovo. Nemoguće je dokučiti sve nakane skrivene u srcima Svečevih štovatelja, ali jedno je sigurno: svi mu se obraćaju u svojim životnim potrebama. Učenici i studenti mole ga za pomoć u učenju i pri polaganju ispita, djevojke i mladići obraćaju mu se kada traže srodnu dušu s kojom bi htjeli dijeliti svoj bračni i obiteljski život, očevi i majke govore mu o svojoj djeci i mole ga da ih čuva od svakoga zla, radnici se uzdaju u njegov zagovor kada traže dobar posao ili kada žele da njihov rad bude uspješan i svima koristan, a starije i bolesne osobe najčešće ga mole za zdravlje tijela i duše i da nakon ovoga života sretno prispiju u vječno blaženstvo, u kojemu sv. Antun već odavno uživa. Svi se njemu s pouzdanjem obraćaju, a Svetac kao da nikoga ne želi iznevjeriti pa svojim zagovorom kod Boga obdaruje molitelje raznim milostima od Gospodina. I onda kada se čini da sv. Antun ne ostvaruje ono što od njega štovatelji mole, on kao da to čini na zaobilazan način. Poučava vjernike da se u životu ne brinu samo za svoje zemaljske potrebe, nego da misle i na dušu - na vječno spasenje.

Upravo tu najčešće i leži problem. Čovjek premalo razmišlja o vječnosti, a i nedovoljno promatra sadašnjost, vremenitost i prolaznost pod vidom vječnosti. Isuviše je zaokupljen svojim zemaljskim dobrima, borbom za sreću, brigom za zdravlje i željom za uspjehom - po mogućnosti brzim i velikim. U velikoj želji da se što prije dokopaju tih vremenitih dostignuća mnogi ljudi se udalje od Gospodina. Zanemare nedjeljnu sv. misu, zapuste molitvu, osobito onu zajedničku, obiteljsku, postupno postanu gluhi na opomene i poticaje vlastite savjesti i tako uskoro utonu u stanje koje se može usporediti sa živim blatom, tj. što se više pokušavaju izvući iz svega u što su se uvalili, to više tonu i guše se u onome što su svim silama nastojali postići.