Nedavno sam negdje uz put pročitao da "špic" cipele više nisu u modi. Za one koji ne znaju što su to "špic" cipele evo kratkog objašnjenja. Naime, to je ona "estetski" oblikovana nakaza od obuće, čiju klasičnu (tradicionalnu) formu narušava velika "špica", kojih desetak centimetra duža od stvarne dužine stopala osobe koja ju nosi. U posljednjih godinu dana mogli ste ih vidjeti na većini ženskih nogu (premda sam vidio i nekoliko muških primjeraka) i pitati se imaju li njihove vlasnice za njih uredno ovjeren oružani list.

Kad su te nakazne cipeletine zaživjele među hrvatskim šminkericama i postale "in", ja se nisam mogao načuditi ljudskoj gluposti koja se u njima očitovala. Ja i moda si nikad nismo bili baš previše bliski, a i o ukusima se baš ne bi trebalo raspravljati, stoga ću se sa "špic" cipelama obračunati čisto s praktičnoga gledišta. Naime, njihova veličina i oblik čine ih drastično neprirodnima i opasnima. Prije svega veća je vjerojatnost da ćete stati na žvaku, nekoga zakačiti, spotaknuti se, piknuti se u oko kad se obuvate... i da dalje ne nabrajam - jednostavno su opasne, a uz to i izrazito ružne.

Međutim, da sam ovu tezu prije par mjeseci iznio npr. u nekom modnom časopisu, jamačno bih bio upućen da si čim prije kupim traktor i dobre gumene čizme... uz napomenu da se okanim pisanja bilo kakvih modno-kritičkih tekstova. Sad me više nije tako strah, jer su modni diktatori očito shvatili da su dosta ismijavali pomodarsku obitelj i da je vrijeme da se malo umire sa svojim neslanim šalama. Stoga, kad su "špicerice" konačno "out", i kad su ih mnogi koji ih imaju već sakrili u najdublji kutak ormara, ne vidim razloga da se ne okrenemo istini i realno popričamo o "špic" groznici koja nas je unatrag godinu dana besramno uzdrmala.

Iako sam se malo raspisao o "špicericama" pretpostavljam da se ipak nadate da one nisu bit mojeg teksta, ali ako sam se već sad nekome zamjerio bit će mi izuzetno krivo ako tekst ne pročita do kraja. Naime, ono što mene muči je općenito činjenica da smo skloni sve izdržati samo da budemo "in". Pojam "biti in" savršeno ocrtava prozirnost modnog svijeta, ali i društva općenito. Oni (neki tamo) diktiraju pravila, a ti, ako hoćeš biti "in" (eng. in = unutra), moraš slijediti pravila - inače si "out" (eng. out = vani) i ne priznajemo te. Nema tu razmišljanja ni individualnosti. Možemo se mi tisuću puta dičiti slobodom misli i riječi i djela, kad smo prisiljeni hodati po nečijim pravilima i uputama. Interesantna je činjenica da to nekako dolazi s godinama i umjesto da postajemo sve više neovisni, kako to sanjamo kao djeca, mi postajemo robovi puno moćnijega gospodara - stereotipa. Nije to ništa novo. Pa sam Isus je to najavio obraćajući se Petru kad je uskrsnuo: "Zaista, zaista kažem ti: Dok si bio mlađi, sam si se opasivao i hodio kamo si htio; ali kad ostariš, raširit ćeš ruke i drugi će te opasivati i voditi kamo nećeš." (Iv 21, 18). Nije li upravo tako sa svakim od nas. Neke stvari započinju ovako: "... a mora se", pa se potom prelazi na: "… svi imaju", pa na "… svi tako rade", i u konačnici se zaboravlja što uopće svatko od nas želi te postupamo suprotno nekim svojim željama i osjećajima.

Odijelo ne čini čovjeka, ali odražava njegovu osobnost. Ako se osobnost tajno krije u našem izgledu, vrijedilo bi si postaviti pitanje koliko je naše osobnosti utkano u naše odijelo? Odnosno da konkretiziram: Je li ono što je na nama, baš ono što mi želimo ili ono što drugi žele od nas! Ovo je provokacijsko pitanje koje ne treba postaviti iz modnog aspekta, jer se rijetki u modi snalaze, već iz praktičnoga, životnog vida. Treba se zapitati koristimo li svoj mozak, svoje osjećaje, intuiciju, svoje ruke i noge ili radimo "copy-paste" onoga što drugi izmisle.

Smisao života, i poslanja koje smo dobili od Boga, nije u striktnom nasljedovanju drugih, nego u tome da svoje darove, tolike plemenite misli, ideje, želje, osjećaje... ugradimo u ovaj svijet. Da dajemo sebe, poput Krista, za druge, a ne da od njih samo uzimamo. Ne postoji trenutak u kojem mi postajemo nepotrebni Bogu. Naše poslanje okončava samo smrt. Potrebno je samo malo racionalnog razmišljanja i malo odlučnosti u odbacivanju onoga što procjenjujemo suvišnim. Ako je očito da je nešto crno, onda to priznajmo najprije sebi, a potom i drugima. - "E baš nije bijelo, a nije ni sivo - crno je!"

Ja sam čvrsto uvjeren da autor "špic" cipela, nije neki bedak. On je jamačno priznati modni dizajner, koji je svoje (kreativne) ideje pretočio u djela - i nije ih se sramio, makar je i sam bio svjestan da su cipele čudne. Na nama je da činimo isto – naravno, s puno boljim idejama!