Jedan od moje braće je bio svjestan koliko je za zdravlje zuba važna redovita kontrola. Stoga bi dvaput godišnje, u ožujku i rujnu, odlazio svojoj zubarici. Svi smo ga cijenili radi toga. Jednom ga je u svibnju zabolio zub. Trpio je danima nepodnošljivu bol. Predložio sam mu da ode svojoj zubarici. Odbio je tumačeći kako je već tradicija da dolazi u ožujku i rujnu te da ne zna kako bi zubarica reagirala da je potraži izvan dogovorenog termina pa da će se strpjeti do rujna.

Drugi od moje braće je imao vikendicu na moru. Dražesnu kamenu kuću u kojoj se moglo odmarati dušu i tijelo. Pored kuće je imao bunar u koji se skupljala kišnica. Moj brat je, ako ne svaki, a ono svaki drugi tjedan, odlazio u vikendicu na moru. Ali, baš uvijek bi našao bunar prazan. Nazvao bi čovjeka koji ima cisternu i napunio bi bunar vodom. Sljedeći put bi bunar opet bio prazan. On bi opet nazvao čovjeka s cisternom i opet bi nalio vodu. Tako svaki put. Pitao sam ga zašto mu je bunar svaki put prazan. Reče mi da je negdje rupa i da kroz nju voda istječe. Upitah ga nije li normalnije da se potrudi pronaći rupu i da je zakrpa, umjesto da dolijeva vodu koja će se kratko zadržati, a onda će iscuriti.

Treći od moje braće je imao vrt. U vrtu je bilo povrće i cvijeće. I, kako reče pjesnik, korov koji nikne gdje god stigne. Više-manje redovito bi kosio korov. I korov bi redovito opet nicao. Činilo mi se da bi bilo bolje iščupati korov s korijenom i baciti ga u vatru. On mi je na to odvratio da je korijen ionako ispod zemlje, a da je njemu stalo do toga da mu vrt izgleda lijepo, a što je pod zemljom nije njegova briga. A kositi može kad hoće. Ja sam dodao da korov nije štetan zato što narušava estetski izgled, nego zato što iscrpljuje zemlju.

Četvrti od moje braće je veoma nadareni svirač glasovira. Svira u prizemlju. A na katu održava koncerte. Tada glasovir nosi gore. Uvijek mu se ponudim da ću mu pomoći nositi golemi koncertni glasovir na kat, ali on me ljubazno odbija, tvrdeći da može sam.

Peti od moje braće oduševljen je letom balonom. Napravi sve potrebne predradnje i balon se ispuni toplim zrakom koji ga može ponijeti u visine. Ali on se nekako ne usuđuje odvojiti od zemlje. Čvrsto vezan konopima i prizemljen utezima govori mi kako će danas ili najkasnije sutra poletjeti, ali da nije sto posto siguran što još treba učiniti. Ja ga savjetujem da razveže konope koji ga sputavaju i odbaci terete pa da se vine u visine.

Šesti od moje braće putuje auto-stopom. Jednoga ljeta se našao na raskrižju putova. Sunce je peklo odozgo, asfalt odozdo, a strah iznutra. Automobili su prolazili, a nitko se nije htio zaustaviti. Popio je sve što je sa sobom ponio, i počeo je žeđati. Sunce je neumorno pržilo. Počeo je ošamućen teturati i tek tada ga nitko nije htio povesti jer su mislili da je pijan. Na kraju je pao u nesvijest. U bolnici su ga spasili od dehidracije, otkrivši mu da se, niti kilometar dalje od raskrižja na kojemu ga je cijeli dan žeđ mučila, nalazi benzinska crpka s restoranom.

Kada svojim gimnazijalcima govorim o sakramentu pomirenja skrenem im pozornost na šest stvari koje trebaju uvijek imati na pameti. Prva stvar je da sakramentu pristupaju odmah čim ih savjest opomene da su sagriješili, a ne da čekaju velike božićne ili uskrsne ispovijedi. Druga stvar je molba da sakrament ne doživljavaju samo kao priliku da se ispune posvetnom milošću, nego prvenstveno kao poziv da otkriju zašto i čime tu milost gube te da to poprave. Treća stvar je zahtjev da im sakrament ne bude prilika za nabrajanje vazda istih grijeha, nego milosni trenutak u kojemu će spoznati koji je korijen tih grijeha kako bi ih mogli jednom zauvijek odbaciti od sebe. Četvrta stvar je poticaj da iskoriste mogućnost koju im Bog daruje da zajedno s duhovnikom ponesu teret svoje ranjenosti i palosti, da im svećenik u sakramentalnom traženju pomogne naći put kako se popeti na višu razinu duhovnog života. Peta stvar je svijest da smo hram Duha Svetoga, da nas može voditi ukoliko mu se prepustimo i odbacimo sve ono što nas sputava i ne da nam da napredujemo. I na kraju, šesta i najvažnija stvar koju svojim gimnazijalcima spomenem kada govorimo o sakramentu pomirenja jest molitva da ne dopuste sebi da propadnu nadomak izvora spasenja. Da ne odbace Ljubav koja im se po sakramentu daruje.