Moderni je svijet, sa svojom znanošću, tehnologijom, demokracijom, kapitalističkim gospodarstvom, autonomijom umjetnosti i drugim autonomijama, u međuvremenu već uvelike postao globalnim, postao ovim našim svijetom u kome živimo. Premda je nastao u krilu kršćanstva, proširio se čitavim Globusom, i na područja nekršćanskih religija.

Kršćanstvo je svojim osebujnim okružjem na oba načina stvorilo moderni svijet: svojim dobrom i svojim zlom. Stvorilo ga je svojim slobodoljubivim i personalnim duhom, Bogom koji transcendira svijet i daje ga ljudskom razumu na upravu, ali i svojim nasilnim odčaravanjem svijeta magije i duhova, stvorilo ga je i kao protivnik, kojega se samo modernošću moglo ukrotiti. Krajem srednjeg vijeka i početkom novog, crkvena je vlast bila vrlo pokvarena. Inkvizicija, progoni vještica i heretika, okrutno podjarmljeni narodi koji su čeznuli za slobodom. Ono u čemu nisu uspjeli poganstvo i magija, osloboditi ljude takve vlasti, uspjela je autonomija znanosti, vjera u razum i druge emancipacijske težnje građanske klase u nastajanju. I bili su to kršćani koji su oslobađali ljude od svevlađa crkvenog vrha, jer ateizam postaje značajna snaga tek od prosvjetiteljstva. Pa čak i prosvjetiteljstvo nije pretežito antikršćansko, prije bi se moglo reći da je bilo usmjereno protiv vlasti Katoličke Crkve.

Kada je Katolička Crkva na Drugom vatikanskom koncilu službeno priznala neke osnovne zasade prosvjetiteljstva kao svoje vlastite kršćanske zasade, baština prosvjetiteljstva bila je već u dubokoj krizi. Postala je jasna bitna ambivalentnost te baštine, njene postvarujuće, otuđujuće tendencije, pretjeranosti racionalizma, idolatrija znanosti, fetišizam kapitala, gospodarenje ljudima. Crkva je mogla priznati kao svoje: demokraciju, vjerske, političke i druge slobode, autonomiju znanosti, filozofije i umjetnosti; a da pritom nije morala prihvatiti otuđujuće i opake tendencije prosvjetiteljske baštine. Indirektno je rečeno: blagotvorne tendencije prosvjetiteljstva, ujedno su i kršćanske, jer sve što je dobro, od Boga je, što nije dobro ne smije biti ni kršćansko.

Moderni je svijet ambivalentan. Prihvaćajući ga s ljubavlju prema ljudima i s poštovanjem prema pravim vrijednostima, Crkva je mogla zadržati distancu i kritiku prema svemu što u njemu ne valja.

Moderni je svijet u velikoj mjeri sekularan, najsekularniji je upravo u kršćanskim zemljama. U Indiji i u nekim drugim azijskim zemljama proces sekularizacije nije toliko napredovao. U nekim islamskim zemljama, pitam se, ima li ga uopće? No, utoliko su te zemlje manje moderne.

Sekularizacija je ambivalentna u odnosu na Crkvu. Ona je pomogla oslobađanju crkvene hijerarhije zemaljske vlasti, moći i bogatstva; bez sumnje je pomogla oslobađanju Crkve za njeno autentično poslanje i životno zajedništvo; no, pretjeranosti sekularizma škode i Crkvi i društvu. Više društvu, nego Crkvi. Osobito mržnja laicističkih ideologa prema Crkvi. Kao i svaka druga mržnja, slijepa je i škodi svima. Na primjer, oni koji bi htjeli Crkvi uskratiti svaki novac, zaboravljaju da Crkva djeluje karitativno, zapravo, oni ne bi željeli da ikako djeluje, najbolje bi bilo da ne postoji.

Traženje pravog odnosa Crkve prema modernom svijetu, zapravo je traženje srednjeg puta između krajnosti, između pretjerane prilagodbe Crkve takvome svijetu, s jedne strane, i njegova odbacivanja, s druge. Razumnost nalaže vrlinu sredine.

S druge, pak, strane, Radosna vijest teži krajnosti: potpunom odbacivanju svih opakih lanaca svijeta. To ne znači mržnju prema svijetu, niti njegovo demoniziranje. Moderni svijet nije sav zao. Upravo se ljubavlju, blagošću i prihvaćanjem svakog čovjeka - izdvajamo iz njega.