Čemu ljubav ako je nemamo kome pokloniti, ako je ne možemo nikome pokazati, ako njezinom toplinom nemamo koga ugrijati, ako njezinom nježnošću nemamo koga zagrliti. Ljubav kao obitelj, ljubav kao zajedništvo osoba, jer samo osobnost može ljubiti, samo iz osobe može izvirati blagodat sebedarja i oganj dobrote.

Samo ljubav može stvarati, graditi i obnavljati, samo se ljubav može radovati, nadati i vjerovati, samo ljubav ne poznaje i ne priznaje smrt, tamu i neznanje. Samo ljubavlju, jedinom sponom koja nas veže s Trojedinim Bogom, možemo spoznati i razumjeti božansku mudrost, milosrđe i svemogućnost, možemo dodirnuti i naslutiti tajnu Triju jednakih, a ipak različitih Osoba, iz kojih zrače blagost, poniznost i poslušnost, Osoba koje se potpomažu, te zajedno časte i slave.

Kao što je stvaranje počelo iz ljubavi, iz zagrljaja Oca, Sina i Duha Svetoga, tako isto svaki stvaralački čin počinje, nastaje i buja iz ljubavi. Ljubav gradi, raduje se i živi za druge, potvrđuje se i oslikava u bližnjima, vraća se u srce darovatelja kao bljesak vedrine, kao otkucaj mira i punine, kao zlatna nit u kojoj struji ljepota Božanskih Osoba. Tamo gdje prestaje bogoljublje, mrak se polako uvlači u krajičke srca, kidaju se spone i guše titraji koji nas vežu s Tvorcem, tumaramo u prostoru sjena, lišeni izvorne svjetlosti i valova topline. Iz nemoći i straha u nama raste destruktivnost, oslanjamo se na vlastitu snagu koja nam sužava vidokrug i odvlači nas u sebičnost, a nesigurnost rađa zebnju, zavist i mržnju, otvaraju se ponori iz kojih izvire razarajuća osvetoljubivost gospodara tame.

Čovjeka, kojega je Presveto Trojstvo postavilo u Edenski vrt da s njim, u njegovu okrilju i blizini, dijeli zajedništvo ljubavi i radost prožimanja, odvukla je znatiželja i lakovjernost, zavodljivost posijana s usana anđela propasti, u vremenitost i smrt, u bolove i jauke. Uvukla ga je u podvojenost koja razara cjelinu i više mu ne dopušta da u potpunosti razumije sveobuhvatnost punine, sklad i ljepotu vječnoga i nepropadljivoga.

Tek nam mistička i svjedočka iskustva svetaca i crkvenih naučitelja pomažu donekle shvatiti prazninu odvojenosti i tajac prekriven bezbrojnim velovima sjena, nakupinama grijeha, koji zgusnuti u pomrčinu i zastor mraka, razdvajaju duše od Stvoriteljeve svjetlosti. To je ono stanje koje nas prividno dijeli od Božje nazočnosti, onaj osjećaj ostavljenosti i šutnje koji se hladnoćom uvlači u bijedu srca. To je povratak onim istim putem kojim smo iz Edenskog vrta zakoračili u tamu lutanja i propasti. To je onaj ponor kojeg nam je Isus na Golgoti obasjao svjetlošću križa, spojio vječno i vremenito i obnovio most preko kojeg ćemo se ponovno vratiti u Kraljevstvo nebesko. To je ona praznina kroz koju struji obnoviteljska snaga Duha Svetoga, živodajna zraka koja spaja prolazno i vječno, milost koja nam pruža ruku i vodi nas preko provalije naših posrnuća i zlih djela. To je dobrota Očeva koja nas krijepi i ispunja vjerom te poništava ostavljenost i napuštenost. To je snaga sakramenata koji niču iz otkupiteljskog milosrđa, to je dar kojim nas hrani stalnost ljubavi i veličina praštanja. Ali, isto tako, blaženi poziv koji nas oslobađa straha, koji nas puni povjerenjem, radošću i zahvalnošću, tajna koju je svjedočio naš Gospodin Isus Krist kad je čistoćom križa rastjerao demone, uskrsnućem pobijedio smrt i slanjem Duha Svetoga oživio lice zemlje, sebedarjem ispunio puninu vremena i obnovio početak Stvaranja.

Isus je raspelom, u ime Oca, Sina i Duha Svetoga, prožeo tri strane svemira, a četvrtim krakom, vertikalom zabodenom među kalvarijske stijene, uspostavio jedinstvo i zajedništvo ljubavi između stvorenja i Stvoritelja, ponovno, oličenog u liku blažene Djevice Marije, pomirio čovjeka s Presvetim Trojstvom.