Euharistiju - Gospodnju večeru slave sve Crkve već od početka. To je spomen-čin - zikkaron i objektivna stvarnost, životna veza vjernika s Kristom i međusobno, zahvala za Božju vjernost, ljubav, spas. Nije samo ponazočenje Posljednje večere, već uprisutnjenje Kristove žrtve, vazmenog otajstva, Proslavljenog Krista koji je izvor jedinstva, eshatološke radosti i mira. Izvješća u evanđeljima i kod Pavla, više nego povijesno izvješće, donose već obred kako se slavi euharistija po crkvama. Različitost pokazuje liturgijsku različitost pojedine Crkve i bogatstvo značenja Večere Gospodnje.

Imamo tri značajne inačice:

Marko (14, 22-25; Mt 26, 26-29): "Ovo je moje tijelo" i "ovo je moja krv", i usmjerenost prema Kraljevstvu. Ali to više nije kruh i vino, već Kristovo tijelo i krv; kruh se lomi, a vino prolijeva, što je znak spasiteljske smrti.

Luka (22, 15-20) ističe povezanost s pashalnom večerom, ono što se te večeri zbilo i ono novo: Isus pretvara kruh i vino u svoje tijelo i u svoju krv.

Pavao (1 Kor 11, 23-25) uzima iz liturgijskog obreda: Isus na kraju večere pretvara kruh i vino u svoje tijelo i u svoju krv. Ističe duhovno jelo i duhovno piće (1 Kor 10, 3 s.), i zajedništvo. Euharistija je stol Gospodnji (10, 21).

Isus Krist je utemeljio euharistiju na Posljednjoj večeri svoga života, uoči svoje muke. I ona se mora ponavljati: ovo činite meni na spomen! Nije to samo spomen-čin njegove muke, niti da se uživimo kao da smo uz Isusa prisutni, već stvarno Isus Krist je uprisutnjen u euharistiji, čini aktualnom i prisutnom svoju žrtvu, koja je jedna, kao što je jedna i židovska pashalna večera.

U euharistiji "tijelo je ono što je visjelo na križu, u kaležu je krv koje je potekla iz njegova rebra" (sv. Augustin). Tijelo koje je život svijeta, jelo i piće koje daje život vječni.

Riječi koje danas slušamo kod pretvorbe dijelom su uzete iz predaje koja je starija od Pavlove Poslanice i naših evanđelja. Svećenik, koji predsjeda euharistiji, svoja usta, svoje ruke, svoj glas ustupa Kristu. "Ovo je moje tijelo", "Ovo je moja krv", nisu to riječi svećenika, nego samog Isusa Krista.

Euharistijske molitve nas žele prenijeti duhom u dvoranu Posljednje večere, u kojoj je Gospodin slavio pashu i ustanovio Euharistiju.

"Uoči svoje muke" - povijesna okolnost vrlo je važna. Muka je blizu, ali je nerazdvojiva od Gospodnje večere. Ona počinje s ovom večerom. Euharistija je žrtva muke Gospodnje. Sv. Pavao piše: "one noći u kojoj je bio izdan" (1 Kor 11, 23); Luka: "kad dođe vrijeme..." (Lk 22, 14-15)

Sve je važno u toj noći: i pranje ruku i nogu i pouka. Traži se čistoća, poniznost, ljubav u služenju najmanjima (Lk 22, 25-27). Proglašava se zapovijed ljubavi (Iv 13, 33 s.). Tko želi blagovati Kristovo tijelo i krv mora biti u ljubavi s Kristom i s braćom.

"On uze kruh u svoje svete i časne ruke". Ne govori o rukama zaručnika koji će ostaviti Crkvi svojoj Gozbu ljubavi, niti o prinošenju sebe Ocu, već upućuje na pokret ruku koji će kroz vjekove ponazočiti ovaj čin u Crkvi.

"Podiže oči prema nebu." Evanđelja ne spominje da je Isus kod Posljednje večere podigao oči k nebu. Ali ovaj pokret imamo kod umnažanja kruha (Mk 6, 4) i kod Lazarova uskrišenja (Iv 11, 4). Ta dva velika čuda pripremaju nas na najveće čudo: na Euharistiju, a ona je život i uskrsnuće naše. Podizanje očiju znak je Kristove spremnosti da se prinese kao žrtva za spas svijeta, čin očitovanje najveće ljubavi Oca i Sina njegova Isusa Krista.

"Tebi zahvali, tebe blagoslovi". Kristovi pokreti izraz su zahvale Bogu za sva dobročinstva među kojima je i dar kruha i vina za podržavanje zemaljskog života, a sada postaju dar tijela i krvi Kristove za vječni život. Isusov život je hvala i zahvala, i ovdje doseže svoj vrhunac.

"Razlomi kruh i dade ga svojim učenicima govoreći: Uzmite i jedite od ovoga svi." Ovaj Isusov potez ostao je duboko u svijesti apostola te je prva Crkva euharistiju nazivala jednostavno "lomljenje kruha" (Dj 2, 42). Smisao dobiva u vezi s riječima koja slijede. "Ovo je moje tijelo koje će se za vas predati... Ovo je kalež moje krvi koja će se proliti za vas..."

U Bibliji je naglašena veza između razlomljenog kruha i Kristove žrtve. Pavao kaže: "Zar nije kruh koji lomimo zajedništvo tijela Kristova?" (1 Kor 10, 16). I simbol je jedinstva: "Budući da je samo jedan kruh, mi svi smo jedno tijelo, jer smo svi dionici jednog kruha." (10, 17) Najviše smo sjedinjeni s braćom kad dijelimo kruh međusobno.

Nitko nije isključen iz tog jedinstva. Isus svima daje kruh koji je život svijeta. Krist je to najavio već u sinagogi u Kafarnaumu: "Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju ima život vječni i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko. Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu." (Iv 6, 54-57)

Isus je jedina žrtva i jedini Svećenik Novoga zavjeta. Svećenik, predsjedatelj euharistijskog slavlja, govori i obavlja pokrete, ali u stvari je to sam Isus koji pokretima i govorom ostvaruje euharistijsko otajstvo.

I svaki vjernik koji slavi euharistiju može pratiti tajnu i ponazočiti što se zbilo u dvorani Posljednje večere i s Kristom izreći najuzvišeniju euharistiju-zahvalu Ocu za sva dobra što nam ih iskazuje i daje.

Blagovanje tijela Kristova je lijek besmrtnosti (sv. Ignacije, mučenik). Po euharistiji ostajemo u Kristu i on u nama, povezani s nebeskom i patničkom Crkvom. Euharistija je već predokus vječnog života.

Veliki rumunjski književnik E. Jenesco zapisao je: "Nema istinite književnosti, ako se ne silazi u dubine, ako ne traži odgovor drami smrti. Nikakva politička ideologija, nikakva društvena organizacija koja zaboravlja metafiziku, neće moći nikada razgolititi zagonetku boli, tugu života, idući tragom prema svršetku, nikad neće moći ugasiti žeđ za apsolutnim."

Ivo Andrić na svršetku Prvoga svjetskog rata piše (Ex ponto): "Slava ti, Bože, za muke dana i mir noći, za kratak život i veliku zagonetnu smrt. Neka su blagoslovljene odluke tvoje po kojima dolazimo na svijet i odlazimo s njega pošto smo se naradili i namučili. Ogromni su i neshvatljivi planovi tvoji i jasno je da ih ne možemo dogledati, ni smjera ni svrhe, i da ih moramo mirno primati. Ali teško je biti čovjek, Gospode!"

Na drugom mjestu piše: "A svaki se čovjek bori s Bogom, jedan dulje, jedan kraće, i svaki podlegne."

Drugi bosanski književnik, Meša Selimović ima značajne misli o smrti. "Potapa me strah kao voda. Živi nešto ne znaju. Poučite me mrtvi, kako se može umrijeti bez straha ili bar bez užasa. Zar smrt je besmisao kao i život?" (Derviš i smrt)

I dalje: "Mnogo je tajni kojima se ne možemo približiti, a kamoli ih razjasniti. A možda je najveća tajna smrt, tajna i užas. I kad ne mislimo na nju, ona misli na nas. Sačekuje nas na nekom ćošku, uvijek nespremne...

Smrt čini život besmislenim, i život i ono što se u životu stvara. A iza te strašne kobi, nepoznata tama. Znaš kraj, a ne znaš ništa o njemu. Pomiriti se s njime ne možeš, a ništa ne možeš izmijeniti. Po našoj volji to se ne dešava, jer bi malo tko htio da umre, već po nekoj svemoćnoj volji, o kojoj ništa ne znamo, osim da je neumoljiva i do kraja dosljedna."

U Ostrvu piše: "Ne znam hoćeš li mi vjerovati, ali ako bi mi netko ponudio da živim vječno, ne bih pristao. Prvo, umorio sam se i od ovoga što sam do sada živio, a kako bi se tek umorio kad bih znao da neću nikada umrijeti? Neka me Bog sačuva od te strahote... Strašan je strah od smrti. Ali kad vidim što je to, kad digneš ruke od želje da budeš Bog i zadovoljan si da budeš smrtni čovjek, sve dođe na svoje mjesto, i mirno je čekaš kao i san, i nije ti žao što se sutra nećeš probuditi."

To su misli jednog mislioca koji nema životne vjere i svojim izričajima potvrđuje potrebu svjetla da mu osvijetli smrt i njen smisao. To je u negativu obrana istine vjere u uskrsnuće i u život vječni. Nije spas u bijegu od smrti, nju i ne možemo izbjeći, nego u prihvaćanju smrti u duhu vjere.

To je shvatio i Miroslav Krleža dok piše: "Mora da je negdje put otvoren do zvijezda."

Bez svjetla vjere smrt ostaje besmisao kao i život.

Lijepo je napisao Antun Gustav Matoš: "Cilj života nije ni znanje ni moć, već dobrota. Život je lijep samo zbog smrti, a smrt je lijepa nalazili se preko groba misterij jednak suzi ljudske svete ljubavi."

Vjernik Woflgang Amadeus Mozart piše s uvjerenjem: "Smrt je istinski konačni cilj našeg života. Zbog toga mi je tijekom nekoliko godina postala prijateljicom. Zahvaljujem Bogu što mi je udijelio sreću da sam imao prilike razmisliti o smrti kao o ključu za ulazak u naše istinsko blaženstvo."

Umjetnici skladaju velika djela, u kojima žele smrt objasniti u kršćanskom smislu. Tako je Verdijev Requiem najznačajnije i najdramatskije djelo o smrti. Govori kroz zvukove i glasove o tajni smrti, o vječnom životu. Wagner, Chopin, Bethoven ostavili su nam u melodijama i zvukovima izraze istinskog, neposrednog, najintimnijega doživljaja - rastanka s pokojnima. Šumeći vrutci bogatoga glazbenog života, najljepši stihovi, melodije i glazba prate pokojne na vječni počinak.

"O smrti, kako je gorka pomisao na te čovjeku koji živi sretno i usred dobara svojih, čovjeku koji živi spokojno i u svemu napreduje, i još ima snage uživati raskoš. O smrti, odluka je tvoja dobrodošla čovjeku ubogu iz bez snage, istrošenom starcu, izmorenu brigama, nevjeričnu i na kraju strpljivosti..." (Sir 41, 1-4) Tako razmišlja starozavjetni židovski mudrac.

Isus je i u ovu tamu i užas smrti unio svjetlo i veliku nadu. Smrt je prijelaz u blaženu vječnost. Crkva nas u Katekizmu uči:

"'Zagonetka ljudskog položaja dostiže vrhunac pred smrću.' U nekom smislu, tjelesna je smrt naravna, ali za vjeru, ona je, u stvari, 'plaća grijeha' (Rim 6, 23). I za one koji umiru u milosti Kristovoj, ona je sudjelovanje u smrti Gospodnjoj, da bismo mogli sudjelovati i u njegovu uskrsnuću." (KKC 1006)