Ljeto je toplije nego ijedno u posljednjih sto godina. Beč je tijekom dana kao bilo koja europska prijestolnica - svi koji nisu neophodni u funkcioniranju grada u svojim su domovima, ili u svojim vikendicama, u idiličnom i pitomom kraju znanom kao Bečka šuma. Samo turisti s videokamerom u jednoj ruci i s planom grada, ili s "Turističkim vodičem kroz Beč" u drugoj, "zuje" oko spomenika kojima Beč obiluje. Navečer, kao na Mediteranu, oživljavaju avenije, kazališta, trgovi. Beč zna igrati svoju ulogu - kolijevku identifikacijskog koda srednjoeuropskoga kulturnog kruga. Izložbe, koncerti, različiti sadržaji iz politike, kulture i gospodarstva ne privlače u Beč samo turiste, nego i mnoge mlade, ambiciozne ljude, koji ljeto u Beču koriste za učenje, napredovanje, stvaranje poznanstava i budućih veza u gospodarstvenom, političkom i svakom drugom povezivanju različitih cjelina "globalnog sela".

Tomica sve ovo što Beč nudi gleda nekako s odmakom. Točno zna što hoće i zašto je došao u Beč. U razlučivanju "moći", "htjeti" i "morati" savršeno mu je jasno da mora što bolje svladati njemački jezik i savjesno učiti. Nema imućne roditelje, ni bogate sponzore, u Beč ga je poslao biskup, koji ga je odredio za posao u kojem je potreban - postdiplomski studij. Prije nekoliko godina je zaređen, i svoje zvanje od prvog je trena shvatio vrlo odgovorno.

Dok dolazi na predavanja, dok na ulici sluša govorni njemački ulice, dok nastoji prepoznati dijalekte, ili njemački "strane proizvodnje", kako bi se mogao nazvati jezik bezbrojnih stranaca koji u Beču žive, ili razumjeti jezik ORF-a - misli mu odlaze u vrijeme kad je ovaj isti Beč bio obilježen kao Mozartov grad, u povodu 200. obljetnice smrti najslavnijeg stanovnika Beča. 1991. bila je Mozartova godina.

U njegovu narodu, u njegovoj duši to je godina teških stradanja, skrivenih u sudbinama stotina tisuća prognanika, bezbrojnih ranjenika, majki s djecom, učenika i njihovih nastavnika, koji su u Beču ostali zatečeni dobrotom Austrijanaca, koji su u stradalom narodu prepoznali, kako su govorili, svoj narod. Tomica je tu bio kao bogoslov. Svi sjemeništarci su se, naime, tih tragičnih dana osjećali kao slomljene grane, koje samo čvrstina stabla drži na okupu. Njihova braća, očevi, prijatelji, živjeli su u rovovima i branili Hrvatsku, a oni su u isto vrijeme život provodili u kakvom-takvom komforu i učili. Je li to bilo moralno? Je li to bilo pravedno? Ne bi li bilo kršćanskije pridružiti se braniteljima, bar dok opasnost ne prođe? Sve takve dileme presjekao je, kao Gordijski čvor, biskup koji ih je, na poziv austrijske Katoličke Crkve, poslao u Austriju, gdje će na miru moći učiti i kad bude vrijeme - biti posve spremni kao svećenici pomoći svom ispaćenom narodu.

Njemu je to bila prilika da upozna Beč i kao kulturnu metropolu. Bilo je iznimno zanimljivo i veliko bogatstvo pribivati misama u crkvi Sv. Augustina (ako je dobro upamtio ime!), gdje je svake nedjelje bila misa za vrijeme koje se pjevala i svirala klasična glazba, pa je, između ostalih, prisustvovao i Mozartovoj misi. Bio je očaran ljepotom, milinom, lepršavošću, ali i dramatikom Mozartove glazbe, koja je u ovom gradu bila drugačija, ili je bar njemu tako izgledala, nego u filmu Miloša Formana, kojeg je, upravo zbog glazbe, gledao bezbroj puta. I sada bi, za svoju dušu, pjevušio prelijepe arije iz njegovih opera, a "Čarobnu frulu" znao je, tako mu se činilo, gotovo napamet. U ozračju progonstva, beskućništva, Mozart, koji je u svom gradu umro kao prosjak i beskućnik, sudbina mladog kompozitora, u svoj svojoj tragičnosti, Tomici se činila vrlo bliskom i vrlo biblijskom... Nisu Hrvati jedini bili neshvaćeni, i neprihvaćeni, takvo je iskustvo imao i Mozart, i Betlehemsko dijete... Ipak, još jedno mjesto u Beču priraslo mu je duši. Crkva u samom srcu grada, Am Hof, u kojem su se svake nedjelje na misi sastajali Hrvati, koji bi nakon mise cijeli trg pretvorili u svoje rodno mjesto. Tu je bilo susreta, hrvatske riječi, hrvatske topline, iskustva da smo tek kad smo "negdje vani" - jedni drugima bliski i važni.

Ovog ljeta sve je drukčije. Nekako - manje dramatično. Sreo ju je sasvim slučajno. S jednim kolegom je bio na koncertu koji je trebao pokazati svu raskoš jedne posve strane kulture - one japanske. I odmah je zapazio da su i pjevačica i njezina pratilja na klaviru za Japanke - izrazito visoke. Ona koja je pjevala očarala ga je na jedan posve neočekivan način. Njeno pjevanje bilo je prelijepo, ali kako je pjevala Ave Mariu - bilo je neiskazivo. Poslije koncerta joj je prišao i zamolio je nešto nevjerojatno - da pjeva u njegovoj župi, za popravak crkve koja je posvećena Isusovoj Majci, točnije njezinu Imenu... Njezine oči i lice u trenu su zasjali. Ona će to rado učiniti! Pa upravo je i došla iz rodne Odese, grada s osam milijuna ljudi, da bi ljepotu koju osjeća dok pjeva Ave Mariu podijelila s ljudima čija je kultura i darovala ovako lijep napjev. Ona je budistkinja, živi u velikom gradu i ne zna gdje je Hrvatska (kao što malo ljudi zna na kojem je japanskom otoku Odesa), ali će rado, i to besplatno, održati niz koncerata za popravak male seoske župne crkve kojoj je potreban temeljit popravak. Bila je ganuta molbom ovoga mladog svećenika koji joj je tako jednostavno pristupio i zamolio je da pjeva Gospi u čast! Narod koji tako voli Gospu sigurno je drag i plemenit narod - zaključila je.

Koncerti u mnogim hrvatskim gradovima bili su zabilježeni i TV kamerama i fotoaparatima, kritičari su izražavali svoje hvalospjeve mladoj i lijepoj Japanki, koja je svaki koncert započinjala i završavala s "Ave Maria", a između toga pjevala je i japanske i različite pjesme europskoga kulturnog blaga, ali je pjevala i hrvatske pjesme i to na hrvatskom jeziku. Ipak, najljepši, zapravo čudesni susret i nezaboravan događaj bio je njezin koncert u maloj seoskoj crkvi, u Tomičinoj župi. Djeca su pobožno posjedala do njezinih nogu i slušali bez daha, bakice su odložile svoje krunice na krilo, muževi su s pažnjom, s kakvom ni župnika ne slušaju, slušali ovu mladu ženu neobičnog izgleda i neobično lijepa glasa.

Za lokalni radio rekla je da se, dok pjeva Ave Mariu osjeća ljepše, ispunjenije, bogatije, ženstvenije, čistije, ostvarenije i da je za Gospu prelijepo pjevati, premda ona nije katolkinja, niti to kani postati.