U onim teškim ratnim vremenima, kad je u šumi vladala opća neimaština, životinje su se snalazile na najrazličitije načine, no najveću pomoć svakako im je pružao šumski Caritas. Dogodilo se tako da je u šumu stigla nova zaliha hrane pa se iza kamiona stvorio dugačak red u kojem su se jadne životinje skupljale da bi čekale na svoj komadić milostinje. Među zadnjima se pojavi vuk te mimo svakog reda dođe do kamiona i zatraži svoj dio. Iz reda se čulo samo tiho mrmljanje i jedan glasan uzvik: "Kamo preko reda!?" Vuk se ljutito okrene i upita: "Ko je to rek'o?" - no iz reda se čuo samo muk. Vuk uzme svoj dio i ode! S vidnim kašnjenjem dolazi i medvjed te i on krene preko reda. Iz reda ponovno isti uzvik: "Kamo preko reda?" Medo se ljutito obrati masi i upita: "Ko' je to rek'o!?" Odgovorila mu je samo jeka! Medo još nije ni uzeo svoj paket, kad istim ritualom mimo reda dođe i lisica. Ponovno se začu uzvik, pa prijeteće pitanje, pa muk. Uočivši novi protokol sve su životinje preko reda prilazile kamionu i uzimale svoj dio, a na posljetku dođe na red i mali zeko. Za njega u kamionu nije ostalo više ništa, osim sanduka piva. Sav tužan mali zeko uzme sanduk i ode u svoj brlog. Nakon izvjesnog vremena iz njegovog se brloga začuje očajničko deranje: "Šta, ko je rek'o?! Zeko je rek'o!"

Zeko je gotovo u svim basnama personificirani mlakonja. Glavne osobine su mu izuzetna brzina, prekomjerna plahost i strah. Siroče uvijek nagrabusi, no zahvaljujući brzim nogama uvijek bar izvuče živu glavu i izbjegne još goru nevolju.

Suvremena priča, ili vic, govori o zecu kojemu je njegova plahost već dozlogrdila. Došlo je vrijeme da drugi shvate da i on nešto vrijedi i da mu je naneseno već dovoljno nepravde. Dosta mu je zadnjeg mjesta u redu, dosta mu je biti neprimijećen, vječito ismijavan, bezvrijedan, jednom riječju nula. Pa on je ipak zec! Ima najveće uši, najbrže noge, slatki repić, dobar vid i ... ma ima toliko toga što drugi nemaju!

Problem "zeca i vuka" provlači se oduvijek kroz povijest čovječanstva. Uvijek su oni mali bili dobri i potlačeni, a oni veliki zli i arogantni. Dok vuk uvijek dobije ono najbolje, zec mora uvijek šutjeti, prihvatiti diktaturu i otići u svoj brlog i tamo oplakivati svoju nevolju.

Svatko od nas smatra da uglavnom vodi život potlačenog zeca, koji živi za trenutak kad će i on moći nešto reći i biti primijećen. Međutim, kao da u toj našoj namjeri da budemo (kao i drugi) primijećeni, uvaženi i bitni... da ljudima pokažemo što možemo i znamo, gotovo nikad ne uspijevamo. Uzalud su sva objašnjenja i svi argumenti, kad su naša razmišljanja u opreci s razmišljanjima onih koji nas okružuju. Nema kompromisa, nema dogovora, nema popuštanja. Samo pokoravanje... ili poruga, prezir, odbačenost i sl. Zbog toga smo frustrirani, tužni, žalosni ljuti... Pitamo se što smo Bogu skrivili.

Međutim, nismo mi uvijek zečevi. Mi znamo biti i vukovi i lisice, a po potrebi i veliki medvjedi. Svatko od nas ima svoje dostojanstvo, svoje "ja", svoj ego. Ma koliko god da smo svjesni svoje malenosti, bar u dnu duše osjećamo svoje adute, svoju težinu i materiju. Svjesni smo da zaslužujemo više i žalimo što svoje talente prečesto prikrivamo lažnom skromnošću. Ta je lažna skromnost često toliko prozirna da se i sami čudimo kako to drugi ne vide. I zato, kad naš ego konačno dođe na svoje i kad ugrabimo priliku, drage ćemo volje stati nekom drugom zecu na rep i skratiti bar koji milimetar da ne bi imao duži rep od našega. Znanstvenici su to nazvali "situacijski pristup", a zečevi to obično zovu "kako vjetar puše".

Ne pričam vam ovaj put o politici ili društvu, već o svakom pojedincu osobno. Iako smo strogi protivnici makijavelizma, u kojem cilj opravdava sredstvo, često se uhvatimo u totalnom licemjerju. Najčešće nastojimo promijeniti poglede drugih na sebe. Smatramo da drugi uvijek imaju više i bolje od nas i da je krajnje vrijeme da dođe i "naše vrijeme".