Prva slika
Rekao mi je da je njegov otac vatrogasac i da svakodnevno gasi požar. Rekao je da je njegov otac do sada spasio bezbroj ljudi. Ne samo da je spašavao od propasti njihovu imovinu, nego je nekim ljudima čak i život spasio. Otac mu je toliko puta govorio da nema ljepšeg osjećaja nego priskočiti u pomoć onome kome je pomoć potrebna i spasiti ga od propasti.

Druga slika
Njegov otac je bio od onih vatrogasaca koji su svoju službu shvatili kao poslanje, a ne kao posao kojim se zarađuje za život. Zato se često događalo, i po danu i po noći, da su baš njega zvali ako je iskrsnulo nešto neplanirano ili nerješivo. Znali su da on želi, zna i može pomoći. Rekao mi je da ga je telefonsko zvono znalo često prenuti od sna i kako bi budan u mraku svoje sobe slušao kako se otac iskrada iz kuće da ode onamo odakle su ga pozvali. Otac bi mu tumačio kako mu je ponekad teško ustati u gluho doba noći i otići na posao, ali, dodao bi, što je vrijeme nama nezgodnije, nezgodnije je i onima kojima je pomoć potrebna.

Treća slika
Svi imamo u glavi sliku vatrogasaca koji jure da bi se što prije uhvatili u koštac s prijetećom opasnošću. Njegov otac je bio još brži od toga. On je, doslovno, jurio čim bi mu javili da je potrebna njegova pomoć. Znao bi šetati sa svojim sinom i, nakon poziva da dođe, naglo i brzo bi sve prekidao, ostavljao i odlazio. Sin ga je često slušao kako govori svojim drugovima vatrogascima: Pomoć je prava jedino ako je pružena u pravo vrijeme i na pravi način. Ukoliko ne djeluješ odmah i najbolje moguće, dogodit će se da ćeš ponekad napraviti više štete nego koristi.

Četvrta slika
Rekao mi je da mu izgleda kako je njegovom ocu vatrogascu najvažnije pomoći drugome. Činilo mu se da se njegov otac nikada ne odmara, da nikada u miru ne jede, da nikada čvrsto ne zaspi i da se nikada ne igra s njim potpuno opušteno. U šali je rekao da je kao malo dijete mislio da se njegov otac čak i tušira u vatrogasnoj odori. Otac mu je objašnjavao kako je uvijek koristan jedino onaj tko je uvijek spreman. Nesreća dolazi iznenada samo onima koji ne računaju s time da se nesreće događaju.

Peta slika
Ne sjeća se, govorio je dalje o svom ocu, kada su uspjeli bez prekida provesti godišnji odmor, ljetovanje ili zimovanje. Pogotovo su ljeta bila teška. Krenuli bi zajedno na more, ali bi veoma brzo negdje nešto planulo i otac bi pohitao u pomoć. Znali su mu ponekad dobronamjerno prigovoriti da su to nepoznati ljudi i krajevi, ali bi se njegov otac na to poprilično naljutio i skoro vičući govorio kako ne čini ništa posebno onaj koji pomaže onome koga voli ili od koga se sam jednog dana nada pomoći. Prava dobrota je ljubav pružena strancima, nepoznatima i onima koji ne mogu dati uzdarje.

Šesta slika
Priznao je da je počeo vjerovati da je njegov otac različit od drugih ljudi. Da nije običan čovjek. Drugi ljudi odlaze od doma na posao i nakon posla vraćaju se doma. Njegov otac je imao drugačiji ritam. Toliko mu je stalo do njegova vatrogastva da bi s posla ponekad svratio doma, a onda bi se opet, veoma brzo, vraćao na posao. Priznao je da nikada nije uspio o svemu porazgovarati sa svojim ocem, jer ga nikada nije bilo dostatno dugo doma za ozbiljne razgovore.

Sedma slika
Rekao mi je da mu otac strašno nedostaje. Da se u njemu miješaju osjećaji očaja, razumijevanja, povrijeđenosti, divljenja, bijesa... Rekao je da bi ponekad htio dugo, dugo šetati s ocem, pričati mu kako mu je u školi, opisivati mu oči svoje simpatije, prepričavati snove i uživati u sladoledu. Povjerio mi se da mu dolaze na um svakakvi planovi. Rekao je kako razumije da su to glupe ideje, ali da mu se čini da bi ih mogao ostvariti. Odlučio je ocu priuštiti požar. Naumio je privući na sebe očevu pozornost tako da zapali vlastitu kuću.