| VERITAS - br. 5/2004 |
>[SADRŽAJ]< |
|
DAROVI ONOGA KOJI IZLAZI OD OCA I SINA Radost vjere Uzaludan je svaki naš napor i dobra volja, ako u njima ne blista radost vjere, prožeta pedesetničkim sjajem Duha Svetoga! JAKOV DŽOLIĆ U šumoru što ga donosi vjetar, u žuboru vode što se prelijeva u vrutcima i vodotoku, u vatrometima i raskošju boja, u opojnosti mirisa koji uzlijeću s procvjetalih livada, u bogatstvu okusa i mekoći dodira, u zvuku i različitosti glasova, u pjevu svitanja i cvrkutu predvečerja, u svemu stvorenome struji snaga Životvorca, klija sjaj ljepote i diše otkucaj živodajnosti. Preplavljuje nas radost čistoće i obnoviteljstvo Onoga koji izlazi od Oca i Sina i kojega s njima skupa častimo i slavimo, Onoga koji je lebdio nad vodama i tamom, te svjetlošću nagovijestio početak Stvaranja. U svakoj pori cjeline, u svakom djeliću tvarnoga pulsira mudrost dobrote i milost stalnosti, vidljivi znaci darovani čovjekovu razumu i osjetilima, radost vjere koju je Krist navijestio apostolima prije odlaska na Golgotu, govoreći im o radosti koja će biti u njima, o radosti u punini, potpunoj i neprolaznoj.
Duh Sveti koji nas ujedinjuje u Kristu, koji oživljava našu malodušnost, pali ugarke i razbuktava plamičke, odvodi nas i danas u Cenakul, da se među apostolima i učenicima, uz brižni savjet i molitvu Majke Marije, prepoznamo u prvim svjedocima radosne vijesti, napunimo se istom snagom i ljubavlju Presvetog Trojstva, pobijedimo strahove, ograničenost i nevjerice, a zatim, preporođeni milošću Ljepote, krenimo u svijet naviještati životom i djelom nauk Sinov koji je naš put, istina i život.
Po čemu smo članovi Crkve, ako se djelom ne uklapamo u sakrament spasenja u svijetu? Po čemu postajemo pripadnici Kristove zajednice, ako ne po svjedočkom življenju? Po čemu će nas prepoznati da smo njegovi učenici, ako ne budemo ljubili i praštali, ako se ne budemo odricali novca i užitaka, oholosti i prolaznih vrjednota, ako ne budemo odbacivali nepotrebne balaste slave i bogatstva, vlasti i moći? Kako će se na nas izliti radost Duha Svetoga, ako sudimo po ljudskoj mjeri, ako imamo oči koje će od njegova sjaja oslijepiti, ako nemamo srce koje će njegovom ljepotom progledati, ako nemamo razum koji će se njegovom mudrošću prosvijetliti? Uzaludne će nam biti propovijedi, isprazni argumenti i činjenice, neučinkovita uvjeravanja i isprazna djela, ako u njima ne teče blagoslov, mir i sigurnost nositelja svih darova, Duha istine. Uzaludne su riječi koje nikome ne prijanjaju uz srce, govor koji maleni ne razumiju, kakofonija u pomiješanim jezicima, buka u ušima i nemir u duši. Uzaludna je mudrost čovjekova govorništva, uzaludni su stihovi u veličajnim pjesmama, uzaludne glazbene i slikarske tvorevine, uzaludne kule i glomazne građevine, ako nisu prožeti dubinom istine i visinom skrušenosti, izvorom svjetlosti i radošću vjere. Uzaludan je svaki naš napor i dobra volja, ako u njima ne blista radost vjere, prožeta pedesetničkim sjajem Duha Svetoga! |
||
>[SADRŽAJ]<