"I evo, ja šaljem na vas Obećanje Oca svojega. Ostanite zato u gradu, dok se ne obučete u Silu odozgor." (Lk 24, 49)

"Kad je, napokon, došao dan Pedesetnice, svi bijahu zajedno na istom mjestu. I eto iznenada šuma s neba, kao kad se digne silan vjetar. I pokažu im se kao neki ognjeni razdijeljeni jezici, te siđe po jedan na svakoga od njih. Svi se napuniše Duha Svetoga..." (Dj 2, 1-3)

Pedesetnica, pedeseti dan nakon Pashe (Izl 19, 1-16), Izrael od Jahve dobiva dar Dekaloga (31, 18), od Boga proglašen (Pnz 4, 12-15), na dvije ploče ispisan "prstom Božjim" (Izl 31, 18). Na prvoj je ozračje vjere - odnos prema Bogu, na drugoj ozračje pravde - odnosi među ljudima. Ploče su položene u Kovčeg Saveza. Savez je potvrđen krvlju (24, 5-8) i žrtvenom gozbom (24, 8-11). Pedesetnica je spomendan Saveza na Sinaju i dara Zakona

Prema Targumu (tumač Zakona) Mojsije je pozvao narod: "Približite se. Primite Kraljevstvo!" "Bijaše narod jedno srce u radosti: dođe da primi kraljevstvo neba", kaže drugi tumač. Rabi Eleazar kaže: "Tog jutra Mojsije probudi Izraelce i reče im: "Ustanite, krenite jer vam Gospodin želi dati Toru-Zakon. Gospodin, bio blagoslovljen, izađe da se susretne s njima kao što Zaručnik izlazi ususret Zaručnici."

Proroci ističu kako je Savez Božja inicijativa, čin ljubavi u kojem se susreću potpisnici kao živa zajednica, s uzajamnim obvezama, da zajednički dijele ostvareno Kraljevstvo Božje, da bude: "Vi moj narod, a ja vaš Bog!" (Hoš 2, 4)

Pedeset dana nakon Pashe sklapa se novi Savez, dar Duha, koji upisuje Zakon u srca ljudi (Jr 31, 21-34), ulijeva u njih svoj Duh da žive po Božjem Zakonu (Ez 36, 25-28).

Uspostavljeno je kraljevstvo koje naviješta Ivan Krstitelj: "Približilo se Kraljevstvo nebesko!" (Mt 3, 2) I Isus: "Približilo se Kraljevstvo nebesko!" (4, 17) "Ako ja prstom Božjim izgonim đavle, zbilja je došlo k vama Kraljevstvo Božje." (Lk 11, 20) "Kraljevstvo je Božje među vama." (17, 21)

To je Kraljevstvo ljubavi i radosti. Nakon izljeva Duha Luka nam opisuje prvu zajednicu (Dj 2, 42-42). Posebno ističe da su bili na "istom mjestu", to jest združeni, zajedno, stvaraju bratsko jedinstvo. I to dan za danom. Dan Duhova mora se uprisutniti svaki dan.

Kako to ostvaruju. Luka ističe četiri bitna temelja na kojima počiva istinsko bratsko zajedništvo: postojanost u "nauku evanđeoskom" (didahe), u zajedništvu (koinonia), u lomljenju kruha (euharistija) i u molitvama.

"Svaki bi dan jednodušno i postojano hrlili u Hram, u kućama bi lomili kruh te, u radosti i prostodušnosti srca, zajednički uzimali hranu."

Vjernici posjećuju Hram, sinagoge izvan Jeruzalema, ali imaju i svoja svetišta: kuće-crkve. Godine 43. spominje se u Jeruzalemu "kuća Marije", majke Ivana Marka; godine 56. kuća Jakovljeva (Dj 21, 18). Izvan Jeruzalema spominje se kuća-crkva Akvile i Priscile u Rimu i u Efezu, Lidijina u Filipima, Filemonova u Kolosima, Ninfina u Laodiceji, Karpina u Troadu, Gajeva u Korintu, u Cezareji. Tek krajem trećeg stoljeća, te nakon Konstantinova edikta, dižu se na sve strane velebne bazilike i katedrale, kao i male, dražesne crkve po gradovima i selima.

"Gospodin je pak danomice zajednici pridruživao spašenike." Prvi su bili "ljudi pobožni", prozeliti. Dvije su skupine: prozeliti pravde, koji prihvaćaju sve: Zakon, obrede, propise, obrezanje. Napuštaju ne samo svoju religiju, nego i jezik, kulturu i narodnost te postaju u svemu ravnopravni Židovima. Veći je bio broj prozelita vratiju, koji ne ulaze u Hram. Prihvaćaju jednoboštvo i moralne propise, ali ne napuštaju svoju kulturu i narodnost, ne obrezuju se. Ovi su u velikom broju ulazili u kršćanstvo tijekom prvih dvaju stoljeća.

Nakon drugoga izlijeva Duha (Dj 4, 31), Luka donosi drugi izvještaj prvotne kršćanske zajednice (4, 32-37) u kojem se ističe da bijahu "jedno srce i jedna duša". Sve im je bilo zajedničko, nikome nije nedostajalo ono potrebno i nužno za život. Mnogi su svoja zemljišta i kuće prodavali te utržak donosili i stavljali pred noge apostolima.

Drugi vatikanski sabor stavlja jeruzalemsku zajednicu kao uzor redovničkom životu (PC 15), misionarima (AG 25), svećenstvu (PO 17 i 21).

Ljubav koja stvara bratsko zajedništvo plod je Duha Svetoga, zato i Luka donosi ovo nakon prvog i drugog izlijeva Duha Svetoga. Samo ispunjeni Duhom možemo ispuniti novu zapovijed, zapovijed ljubavi koja je proglašena na Duhove. Zapovijed ljubavi nadvisuje zahtjevnost pravde, uključuje i ljubav prema svim narodima i rasama, pa i prema neprijateljima.

Kršćanska zajednica mora govoriti jezikom ljubavi, svjedočiti da je Bog kršćana, Otac Isusa Krista, Bog ljubavi. To možemo provesti u život ako smo otvoreni Duhu Svetom, ispunjeni Duhom Svetim, koji je Duh ljubavi.

Čovjek traži i žudi za puninom života, i osobnog i društvenog. A uvijek mu se isprsi smrt, koja prekida sve ono što smo počeli, dijeli nas od života i od svega što je s njime povezano te prekida i samu nit života.

Naši nam aparati očituju kako pojedini događaji i uzbuđenja stvaraju u nama stresove, poremećaje hormona, ispražnjenje adrenalina, fiziološke modifikacije. Tako se politički stresovi jedva zamjećuju na aparatima; nesreće na cesti bilježe stupanj 10; smrt dragog prijatelja bilježi 90; smrt člana obitelji do 98; stres radi posve blize vlastite smrti popne se na 100, što je znak posvemašnjeg mrtvila.

A što o smrti misle razna filozofska strujanja?

Sokrat smatra da sav naš život mora biti priprava na smrt, da je odvažno prihvatimo. Tko to odbaci, može posjedovati znanje, ali ne i mudrost, može biti ekspert, ali nije mudrac.

Platon (427-347) u svom Fedonu kaže da je smrt dijeljenje duše od tijela. Smrtno umire, ali besmrtno, neraspadljivo u čovjeku, ostaje. Duša u tom času može spoznati ono što jest. Ne umire Razum-Logos koji spoznaje istinu. Smrt je oslobođenje. I filozofija mora biti vježba umiranja, da bi duša živjela. Smrt stoga nije bol, nego svečanost.

Slično uče i stoici. Smrt ne može dodirnuti mudraca koji u dubinama svoje duše nosi dobro i istinito, kao dragocjeno blago.

Stara japanska mudrost kaže: "Tko poznaje smrt, poznaje i život. Tko zanemaruje smrt, zanemaruje i život."

"Otkriće smrti uvodi narode i pojedince u društvenu zrelost." "Treba slaviti dan u kojem sam po prvi put razmišljao o smrti, jer je to dan prijelaza u zrelost. Čovjek se rodi po prvi put, kad pred mrtvacom postavi pitanje: zašto?" (A. Milraux)

Pojavom prosvjetiteljstva, duhovnog pokreta u 18. stoljeću u Europi, nastoji se potisnuti smrt koja je u vrijeme srednjeg vijeka, kako smatraju, bila odviše prisutna u slikarstvu, poeziji i književnosti. Baklja razuma mora rastjerati to praznovjerje, učiniti život slobodnijim i dostojnijim. Zabranjuje se misliti na smrt. Groblja treba izbaciti daleko izvan čovjekovih prebivališta, ne toliko iz higijenskih razloga, već više da se istisne pomisao na smrt. Mora se iz života izbrisati sve što nas podsjeća na smrt. Pogrebne povorke ne smiju prolaziti gradom. Mrtvace se odmah odnosi iz domova. Djeca ne smiju gledati lice mrtvaca, pa ni lice svoga oca ili majke, braće i sestara.

To se osjeća i danas. Prekriva se na televiziji sve što bi nas podsjetilo na smrt, osim osmrtnice velikana, i na Dan mrtvih. Na televiziji se mora prikazivati samo mladost i smijeh, bubnjarska glazba i frenetičnost života. Nikako smrt ili ono što podsjeća na smrt, kao bolest i starost.

Značajno je da ideolog socijal-komunizma Karl Marks u svojim djelima koja obuhvaćaju više od 10.000 stranica, ima samo tri retka o smrti. Po njemu: "Pojedinac je genetički određen i kao takav besmrtan." Jednako i L. Feuerbach kaže: "Smrt je fantazma, utvara, ništa, stvarnost je imaginarna i izvire iz naših ideja. Smrt ne postoji." Po Einsteinu nema kraja, nema početka. Smrt je samo preobražaj izvjesnih faza života. To nas podsjeća na Epikura, oca epikurejaca, koji kaže: "Što nam znači smrt? Smrt ne postoji. Kad sam postojao, nema je. Kad je ona tu, ja ne postojim."

Međutim, smrt je stvarnost. Već od rođenja počinju umirati naše moždane stanice. Od 25. godine umire 100.000 moždanih stanica, a da se ne obnove. Čovjek je "postojanje za smrt" (M. Heidegger). Ako smrt nema smisla, onda ga nema ni život.

Feuerbach kaže: "Kao mladić hvalio sam smrt, kao starac život." "Što više starim, više osjećam da živim", reče netko.

Voltaire smatra da se ne smije o smrti razmišljati. Ali to stvara nemir. Bježati od nečega što je sigurna, najsigurnija stvarnost u našem životu. Hoće li se dijete roditi, može se postaviti u pitanje, ali hoće li umrijeti, to je izvan svake sumnje.

Elizabeta Kübler-Rosa imala je dva sina. U svoju kuću dovela je dva starca od 74 godine koji će sigurno umrijeti za dva mjeseca. Djeca ih moraju dvoriti da "upoznaju smrt, da upoznaju život", "da postanu zreli".

Čovjek je jači od svemira, jer samo čovjek zna da umire. Svemir umire, tolike zvijezde su se ugasile, "crne točke" znak su smrti svemira. Ali svemir to ne zna. Jednako ni životinja ne zna ništa. Samo čovjek. Ako umire, a ne zna zašto, to je za njega "dvostruka smrt" (Pascal).

Crkva nas uči: "Smrt je kraj ljudskog života. Naš je život odmjeren vremenom, tijekom kojega se mijenjamo, starimo, te se, kao kod svih živih bića na zemlji, smrt javlja kao normalan završetak života. Taj vid smrti pridaje bitnost našim životima: spomen na našu smrtnost služi također da nas podsjeti kako za ostvarenje svoga života imamo samo ograničeno vrijeme." (KKC 1007)