Popljuvano, izudarano, izbodeno i izmučeno Tijelo, pokopano u vrtu okruženom mirisom jabukovih grana i mekoćom trešnjina cvijeta, ostavljeno u grobnoj jami, koju štiti krugoliki kamen, predano na čuvanje bezvjeri i grubosti, bogohulstvu i psovki, oličenima u surovosti rimskih vojnika. Iz muka u kojem se nazrijeva bezvoljnost i svršenost, konac i sagorjelost drame, tek glasanje strvinara koji nadlijeće golet golgotskog brežuljka, budi krajolik iz učmalosti i ravnodušnosti. Vuku se subotnji sati obzorjem punim niskih oblaka i zimzelenih krošnja, a žute se glave jaglaca naginju prema puteljku kojim je u četvrtak koračao Sin Čovječji, odlazeći nakon Posljednje večere u Getsemanski vrt...

Duboko u snu, oivičen modrinom istočnoga neba, diše Jeruzalem, a gradske zidine se, propete prema okrnjenom mjesecu, oslikavaju u srebrnastoj svjetlosti kao oštrice noževa. Ponoć korača prema rumenilu zore, a nebesko platno, osuto titravim zvjezdicama, razmiče okrajke plavetnila. Izranja svjetlost blistavija od sunca, umiva bjelinom tamu i tišinu, odijeva ljepotom dolove i gorja, briše čistoćom mlakost i ustajalost. Zatim se preobražava u zrakoliko srce, pulsira i diše u kolijevci beskraja, njiše se u ritmu Isusovih koraka i raste u snazi njegove besjede. Kao nekoć nad Betlehemom, tako i sada nad krajobrazom golgotskog stratišta rasipa svjetlost neprolaznu, daruje se robovima svijeta nježnošću istine, blistavošću puta i pulsiranjem života. Zvijezda navjestiteljica i donositeljica postaje svjetlost neugasiva, preporoditeljica svega stvorenoga, progoniteljica očaja, tuge i smrti.

U raskošnom rasplamsaju diše petozračjem Isusovih rana, mudrošću Božjom koja je ludost u logici oca laži, besmislica u ograničenom umu stvorenoga bića. Isto tako i čovjekovoj dovršenoj naravi, ranjenoj grijehom i zatrovanoj nagovorom i lukavošću anđela propasti i tame, ostaje nedokučiva, daleka i nejasna kreativnost i svemogućnost Stvoriteljeva. Ostaje neizrečena tajna Isusove smrti na križu. Ljudskoj pameti do kraja nedorečena i neshvatljiva žrtva ljubavi i otkupiteljskog milosrđa, koja se tek u milosti vjere može poniznošću naslutiti i dodirnuti.

Zato je lažac od početka, maglovito sluteći puninu i znakovitost petozrakog plamena koji će se zbiti na kraju vremena, a koji se već na golgotskoj uzvišici očitovao u Kristovim spasiteljskim ranama, od davnina kao znak vlastitog štovanja posvojio pentagram u obličju zvijezde. Preko njega se uvukao u gnostička razmišljanja i ezoterijski nauk, nudeći čovjeku lažnu moć i samootkupljenje, samospoznaju kao spoznaju Boga, preporođenje u svjetlosti iluzija, zvjezdoliku radost punu strasti i užitaka, življenje bez morala i odricanja, suprotnost svemu što nas je učio i na što nas podsjeća naš Gospodin, Isus Krist.

Oprečno Otkupiteljevu nauku, koji nas uči da je uska staza što vodi do Kraljevstva nebeskoga, koji nam svjedoči uzvišenost ljubavi, darujući svoj život za prijatelje, koji nas vodi kroz smrt i tamu do sjaja uskrsne zore, koji nam odlaskom u Očevu kuću priprema stanove radosti i punine, koji nam pokazuje da je oprost plamen dobrote, oganj koji srce čisti od naplavina mraka i sljepoće.

Krist je onaj koji je za nas svjedočio, pred Ocem nas opravdao i sebe nam dao na drvu križa. On je sunce našeg spasenja, koje se spustilo s nebeskih visina na kalvarijsku tvrdoću, koje je ljubavlju pobijedilo mržnju, ranama otvorilo vrata rajske stvarnosti, prolaze kroz koje isijava svjetlost vječna, i kroz koje se šire zrake punine i života.

Uskrsnuće, trenutak u kojem je vječnost nakratko zaustavila vrijeme, čas u kojem se svjetlost iz Kristovih rana sažela u petozraku zvijezdu, u betlehemsku repaticu, u križoliko sunce, otkupiteljski sjaj iz kojeg će se uskoro pomoliti novo nebo i nova zemlja.